Zauvijek tvoja ✔

-6.Poglavlje-

Rekla sam samoj sebi da se neću živcirati, da ću biti flegma, ali ipak samu sebe ne slušam i prijetim samoj sebi da ću si kosu iščupati. Rekla sam da mi nitko neće zapovijedati, ali onda shvatim - pa čekaj malo, ti si ovdje zbog novca! I onda mi dođe iz guzice u glavu da moram biti poslušna jer ću inače morati dati petama vjetra. Čujem kako se svi međusobno šale i smiju tamo u dnevnom boravku, a ja moram prati posuđe. Jedino zbog čega to radim jest da se Manuela ne muči. Ona je već žena u godinama i mislim da i njoj treba odmor.

"Dušo, ostavi to. Ja ću oprati. Ne mora nitko znati.", tiho mi govori gurajući me dalje od sudopera. Hvata me za podlaktice i udaljava, ali ne želim. Moram napraviti ono što mi je rečeno.

"Ne, Manuela, ne dirajte. Idite kući svojoj obitelji, vjerujem da im nedostajete.", nasmiješim joj se. Razdragano mi uzvrati osmijeh i pomazi me po obrazu svojom toplom rukom.

"Ti si tako dobro dijete.", kaže.

Ipak sam ju nagovorila da ode. U miru sam ribala tanjure i pjevušila neku pjesmu sve dok nisam začula kako štikle odzvanjaju po parketu. Zakolutala sam očima kada sam vidjela Dijanu kako vadi bočicu vode iz hladnjaka i zadovoljno me promatra.

"Osveta je slatka, zar ne?", namigne mi. Kriste, da mi je samokontrola mrvicu niža, kunem se da bih joj taj izglancani tanjur bacila u glavu.

"Koji ti problem imaš sa mnom?", otvoreno pitam brišući ruke u krpu. Približim joj se nekoliko koraka i dignem obrvu čekajući njen odgovor. Slegne ramenima i nasmiješi se.

"Jednom mi je netko rekao da se pazim drugačijih od sebe jer su sposobni zavladati svijetom. Ja sam pitala zašto je to tako, a ta osoba mi je rekla da se najviše bojimo onoga što ne poznajemo.", naslonila se bokom na šank otvarajući bocu. "Ne kažem da te se bojim jer se nemam čega bojati, ali ti mi nikako nisi sjela."

"Je li ti bio dobar jogurt na kosi?", zanemarim sve što mi je rekla i puknem se smijati, ali se nekoliko sekundni kasnije uozbiljim. "Pazi da ne bi prošla još gore."

"Ti...ti...", duboko uzdahne.

"Ja..ja..što?"

Obje se ustuknemo pri zvuku nečijih koraka. Nekoliko trenutaka kasnije David se pojavi pred nama. Svu pažnju usmjeri na Dijanu.

"Što je bilo? Zašto si tako dugo ovdje?", počeše se po čelu.

"Pomirila sam se s Marinom. Rekla sam da se ne želim svađati s njom, a ona se složila s time." nabaci svoj obarajući osmijeh i prođe pored njega. "Draga curica."

Stišćem šake i samo se molim da ju ne ubijem. Protiv te ženske ne mogu riječima, ali mogu djelima. "Jesi gotova?"

Ošinem ga pogledom. "Ne."

"Onda požuri i ne zabušavaj.", iznervirano uzvrati. Sada sam i službeno postala sluškinja ovdje.

Puno sam toga mislila prije ovog šoa, ali sve je palo u vodu sada kada sam ovdje. Mateo će me čuti kada idući tjedan najvjerojatnije ispadam. Više nikad neću učiniti ono što mi on savjetuje ili napravi iza leđa. Protestirat ću.

Nakon još sat vremena, napokon sam bila gotova. Otuširala sam se i preskinula po treći put danas. Obukla sam tajice, bijelu majcu i zavezala sam punđu, a šminku sam skinula. Meni će barem biti udobnije nego njima.

Sjela sam do Lane na kauč i čekale smo da se David pojavi.

"Jesi se puno naradila?", tužno mi se nasmiješi i vidim joj u očima da joj je žao zbog mene.

"Nije ništa strašno. Naviknuta sam već.", odmahnem rukom kao da nije bitno. Pošto su moju roditelji često radili noćne smjene, ja sam morala uvijek čistiti cijelu kuću, pa sam stvorila neke navike. Za razliku od njih koje nemaju pojma o tome.