Djevojka koja nikada nije imala dečka, prijavljuje se na šou gdje mora svojim prednostima osvojiti muškarca koji nije lagani plijen, kako bi osvojila pola milijuna kuna.
Dvije su stvari koje dobiva pobjedom: novce i ljubav
Hoće li uspjeti?
22. 10...
Ups! Tento obrázek porušuje naše pokyny k obsahu. Před publikováním ho, prosím, buď odstraň, nebo nahraď jiným.
29. prosinca 2017., Zagreb
U meni vlada nespokoj otkako je koja vila u potpunosti prazna. Nekoliko je dana prije Nove godine i svi smišljaju svoje novogodišnje želje, a ja nemam nikakve ideje... Mislio sam da ću se bolje osjećati ako sjebem plavušu, ali još mi je gore znajući da sam otjerao onu koju sam želio za sebe.
Pohlepno sam izbacio Marinu iako sam znao da ovo više nije igra za mene, gledao sam kako me gleda s tugom u očima i kako joj ja u istima padam... Ne mogu taj prizor izbaciti iz glave. Dao sam joj nadu, zaveo sam ju na svoj način, natjerao da misli na mene, a onda sve uništio. Sjećam se one večeri kad sam joj upao u sobu iako nisam smio doći u kuću. Bio sam pripit, ali dovoljno prizemljen da osjetim jebene trnce dok sam joj dodirivao kožu i uzavrele usne. Neka sam proklet ako se nisam osjećao kao da sam po prvi put zaljubljen u nekoga. Hlapljivo sam ju ljubio, posesivno, tražeći potvrdu da ovo nije jednosmjerna ulica. I potvrdio sam svoje sumnje kada je zadrhtala, nasmiješila mi se i zasjale na nestvaran način.
Poludio sam jer sam znao da će doći do preokreta. Htio sam ju ovdje blizu sebe, čak sam i pretjerao, zamalo sam pokleknuo i izbacio zadnju plavušicu. Zamalo... Dvije stvari su se desile te večeri.
Kao i svaki vikend, otišao sam u klub sa svojim društvom, opijao se, gledao druge žene, ali nesvjesno sam tražio onu morsko plavu kosu. Svugdje... Nisam pričao o njoj nikome osim Viktoru koji me samo zamišljeno gledao i smijao mi se unatoč tome što je znao da to nije mala stvar za mene. Napokon sam prestao misliti o osveti i posvetiti se nekome drugome, dati priliku njoj... Da, njoj. Marini.
„Ne znam o kojem vragu ti razmišljaš, ali dođi k sebi. Stari, ovo nisi ti. Zaboravi na tu malu, ionako si rekao da te živcira i da nikada ne bi bila s tobom."
Bio je pijan i jezik mu se saplitao, ali bez obzira što to trijezan ne bi rekao, zapitao sam se bih li bio dovoljno dobar za nju. Nije me toliko privlačila fizički koliko svojom tvrdoglavom naravi i neprestanim inatom. Izluđivalo me to što me ona ne prihvaća. U glavi sam vrtio razne filmove i scenarije, ali ništa mi se nije činilo dovoljno dobrim.
Još sam bio pod utjecajem onog poljupca koji sam joj ukrao i želio sam ga ponoviti... Ali znao sam da nije moja. Ispijao sam čašu za čašom razmišljajući o onom liku koji ju stalno zove iako je to zabranjeno.
„Proslijedi Marini poziv u tajnosti." Jakov iz produkcije mi je rekao preko telefona u petak, još i prije nego što se i onaj poljubac desio.
„Od koga?" Znatiželjno sam pitao izjedajući se iznutra. Nadao sam se da ju ne zove onaj njen tzv. prijatelj o kojem je pričala s ogromnim osmijehom na licu.
„Njenog prijatelja Matea." Prijatelja... Čvrsto sam odlučio da to neću učiniti. Ljubomora se javila u meni i nisam si mogao pomoći. Ako neće biti moja, bome neće ni od tog lika.
