Zauvijek tvoja ✔

-18.Poglavlje-

Ovo sam ja. Tvrdoglava, melodramatična, osvetoljubiva, svadljiva, ali smatram da imam veliko srce. Slagali se vi sa mnom ili ne, ovo sam ja. Nekako mi onda ne ide u glavu slika mene kako ležim na krevetu, gledam u strop i smiješkam se. To se ne uklapa u sliku mene. To nisam ja. Ja inače ne razmišljam o tuđim riječima, nisam kao druge djevojke pa analiziram svaki trenutak svoga dana. Zašto sada činim ono što nikada prije nisam?

„Jebiga, ne mogu." Davidov odgovor na moj zahtjev da me izbaci. Hm... Već sat vremena kroz glavu vrtim njegove pokrete ruku, micanje usana, treperenje očiju, osluškujem melodiju njegovog glasa koja mi je ostala u sjećanju.

Poželim se baciti s balkona čim se sjetim kako sam se zacrvenila i bojala mu uzvratiti bilo kakav pogled ili riječ. Ostala sam bez komentara. Tješim se da je to rekao namjerno da vidi moju reakciju, ali svejedno čujem izdajničke otkucaje svoga srca koji su bilo glasniji no inače.

Ne mogu samoj sebi dopustiti da tako reagiram na njega. Uskoro će sve završiti i više ga nikada neću vidjeti, zato ne želim... Ne dopuštam samoj sebi takvo cmoljenje za nekime. Priznajem ljubomoru, da, priznajem, ali to je jer... Želim biti u centru pažnje. Da. Treba mi bolji izgovor... Mrzim biti u centru pažnje. Što onda? Ah, nisam ljubomorna! Da, ipak nisam, žao mi je.

Mrzim ovaj šou i Matea koji me prijavio na ovo. Mrzim ovu kuću u kojoj bi i kraljevska obitelj živjela, udobne krevete koji su kao oblaci kada se legnem.

Oblačić... Evo, opet. Opet me sitnice podsjećaju na pokrete njegovih usana kojima je oblikovao tu riječ koja me u isto vrijeme izluđuje, ali i rastapa. Tko bi se još sjetio takvog nadimka samo zbog moje kose? Kome je još oblak asocijacija na moju kosu?

Prepadnem se kada začujem samu sebe da se cerim. Ušuti. Pokrijem si lice jastukom da se ne čujem, ali uzalud mi to kad se ovako još bolje čujem...

Iduće jutro se spustim u blagavaonicu gdje je samo Manuela koja postavlja stol. Nikako mi nije jasno kako ova žena može doći tako rano ovdje, a ima svoju obitelj koja ju vjerojatno umara na se moguće načine, i izgleda kao da je bogovski spavala. Kada začuje korake, nakrivi glavu i nasmiješi se.

„Jutro, dušo." Kaže veselo. Uzvratim joj osmijeh i produžim u kuhinju. Nedugo nakon mene dođe i ona, pa sjedne do mene na stolicu kod šanka. „Neobično si vesela danas. Zašto je to?" Zagonetno me pogleda i namigne.

Kako to ona misli? Ne želim da se na meni vidi da sam sretna, ne želim biti sretna! Koji vrag? Kako da to sakrijem? Zašto sam uopće sretna? Nemam zašto biti! Osmijeh mi splasne i spustim glavu na dovoljno dugo da mi se samopouzdanje spusti toliko nisko da bih se zavukla ispod pokrivača i umrla.

„Nisam vesela." Nemam zašto biti. Ne znam ni zašto sam bila tih nekoliko minuta. Dignem glavu i uočim njen zabrinuti pogled. „Mislim, sretna sam, ali isto kao i svaki dan."

Zašto se sad opravdavam? Zbunjena sam.

„Marina." Uzdahne, pa mi pruži svoj utješni osmijeh od kojeg mi je mrvicu lakše, ali svejedno sam mrtva iznutra. Odavno.

„Što?"

Kada joj dođe do glave da ju ne shvaćam, više se pravim, odluči promijeniti temu, ali ne zna da je to sve usko vezano.

„Kako je prošao spoj?"

Kao da me pogodila kamenom posred glave i kao da sam se srušila na pod. Navlažim usne jer su mi bolno suhe, pa pokušam izreći suvislu rečenicu.

„Bilo je dobro. Koliko može biti. Znaš da se mi ne slažemo. Onda možeš sve shvatiti." Slegnem ramenima. Dok se samo sjetim kako sam mu dizala živce svakom svojom rečenicom, ne znam je li me više sram ili sam ponosnija na samu sebe. Sjećanja naviru kao valovi, ali odbijam ih. Uporno u glavi analiziram svaku njegovu riječ tražeći potvrdu da mu se imalo sviđam. To rade sve žene, zar ne? Ne mogu se zaustaviti. Ponekad je teško biti žena.

Nasmiješi se. „Pa nije valjda bilo toliko strašno."

Samo što me hvata mamurluk jer sam previše vina popila. Neko francusko vino... Trebam to nabaviti. Ako ću imati para, naravno.
Mateo će mi posuditi. Pokloniti. Što god. Ma, postat ću beskućnik sa skupocjenim vinom u ruci.

„Svejedno mi je što se toga tiče." Slegnem ramenima popravljajući kosu u rep.

Razgovarajmo o iskrenosti. Ja ne znam ništa o tome. Ja sam jebeni lažljivac! Ne znam da li više lažem drugima ili samoj sebi, a niti što je od toga gore.

„Lažljivice." Čujem kako mrmlja, ali ignoriram to.

Kasnije tog dana David odabere Stelu za spoj. Još će se i zaljubiti u nju na kraju. Ona to zaslužuje. Naivna je, slatka i neodoljiva. Savršena za njega.

Kao i Dijana. Profinjena, obrazovana i zgodna žena. Tako ju je sam nazvao. Bljuje mi se.

Mene smatra klinkom. Kao da mi na čelu piše "premlada za ovaj šou", pa me izbjegava u svakom smislu, a preko volje čini ono što mora. Zašto je toliki problem što imam devetnaest godina? To ne znači da sam djetinjasta. On moju tvrdoglavost miješa sa djetinjastim ponašanjem.

Jedna od njih dvije će biti sretna sa svojih pola milijuna kuna i sa prezgodnim dečkom kojeg će voditi pod ruku meni pred nosom. Zakolutam očima sama sebi. Previše sam paranoična. Ti prizori su mi gori od nekog horora.

Pola sata sam slušala Stelu i njene misli o njihovom spoju. Pokazivala mi je moguće odjevne kombinacije i sva je bila u sedmom nebu. Da se razumijemo, meni je to sve okej, ali... Na ramenu mi sjedi mali vrag koji me huška protiv svih osoba ženskog roda koje se motaju oko Davida i ponekad se njegove riječi pomiješaju s mojim mislima, pa mislite da ja to mislim. Sada znate tko ima izljeve ljubomore. Pa da mene ne optužujete. Još i pričam sama sa sobom i mislim da imam neku publiku koja će me poslušati. Koncentriraj se na Stelu! Ona nešto priča!

„...i onda mi je rekao da sam prekrasna." Zaneseno govori gledajući se u ogledalo. U pravi čas sam se uključila u ovaj razgovor. Uzdahnem gotovo neprimjetno pa sjednem na krevet nadajući se da mi misli neće ponovno odlutati negdje daleko.

„Kako slatko." Glas mi nekako puca, ali ne dam se. Nakašljem se. „Baš mi je drago zbog tebe."

Nasmiješi mi se, pa pošalje zračnu pusu.

„Je li te pokušao poljubiti?" Pitanje mi padne s neba i stavim ruku na usta nakon što ju upitam. Odkud mi sad to? Zaista nisam normalna u zadnje vrijeme. Što će sad misliti o meni?

Zine, ali ubrzo zatvori usta. Odmahne glavom iznenađena mojim pitanjem. „A tebe?" Osjećam notu ljubomore u njenom glasu, iako ne znam zašto. Ja sam zadnja koji bi htio poljubiti.

Prasnem u smijeh, pa ju pogledam kao da je luda. „Samo u mojim snovima."

Kunem se da nije trebalo tako zvučati. Čak i nije zvučalo sarkastično.

Nisam ni na to obraćala preveliku pozornost. Nisam viđala Davida cijeli dan što je trebalo biti dobro, ne bih mislila na njega, ali... To je nemoguće kada živiš u kući s dvije zaljubljene žene i jednom ženom kojoj je on kao sin, pa se svačega naslušaš.

Jedino kada sam ja njega vidjela te večeri bilo je kada sam naletjela na njega u hodniku. Srsi su mi prošli tijelom, zastala sam na tren, zaboravila svoje ime, kamo idem...
Pogledao me kao da me izaziva da nešto kažem, da nešto učinim, ali nisam. Kimnula sam glavom u znaku pozdrava, pa pokušala što bezbolnije proći pored njega, ali me snažan stisak oko zgloba ruke zaustavio, a hladan dah na vratu me pretrnuo.

„Oblačiću..."

Mislim da je i on čuo kako sam uzdahnula, ali više nisam mogla podnijeti tu blizinu, pa sam se otrgnula od njegova stiska i pobjegla glavom bez obzira u svoju sobu, pa se pobrinula da sam zaključala vrata.

Mislim da mi je koža izgorjela tamo gdje sam osjetila njegov dah.

********************