Zauvijek tvoja ✔

-11.Poglavlje-

Gorčina mi se nakupila u grlu dok sam promatrala šokirani sivi pogled žene koja mi je zaista postala draga posljednjih tjedana. Ruž mi je pao iz ruke i skotrljao se niz hladne bijele pločice. Kriste, ne želim da nešto krivo pomisli. Ja to nikad ne bih učinila. I sama sam šokirana, ne mogu vjerovati da netko ovo meni čini. Krajičkom oka pogledam prema ogledalu nadajući se da sam sve umislila u svojoj glavi, da je ovo samo primisao došla iz mračnog dijela moga mozga.

„Dušo, što si to učinila?" U očima joj vidim tugu prošaranu razočaranjem. Duboko uzdahnem kada mi tijelom prođu trnci od dodira mojih dlanova s hladnim pločicama zida iza mene. Osjećam se kao da sam stjerana u kut.

„Nisam ja, kunem se. Netko mi namješta", promucam gutajući slinu koja mi zastane u grlu tjerajući me na kašljanje. „Ne znam tko, ali saznat ću." Odlučno promrmljam potvrđujući si tu misao glavi kimanjem glave.

Dlan joj dotakne znojno čelo i zatvori vrata kupaonice. „Što radiš uopće ovdje? Zašto njuškaš?"

„Htjela sam vidjeti da li mi Lana prijeti i naletjela na...ovo." Pred očima mi prelete slova koja uopće nisu nalik mom rukopisu. Krvavo crvena slova mi uznemiruju nutrinu stvarajući mi grčeve koji mi tjeraju suze na oči. „Vjeruj mi."

Ako se sazna za ovo, ako David sazna za ovo, letim iste sekunde iz kuće kroz prozor. Što je najgore, ovo nisam ja učinila. Ovo je nečija bolesna igra kojom me pokušava napraviti negativcem. Jedini razlog zbog kojeg sam ja ovdje su novci, ali odustala sam od toga kad sam shvatila da sam jedina ovdje zbog materijalnog dok su ostale djevojke ovdje zbog ljubavi. One traže nježnost i nekoga da ih voli, a ja...hladnoću vrijednih papira koji bi mi vrlo brzo iskliznuli iz ruku.

„Vjerujem ti..." prošapće. Napokon slobodno dišem. Vjeruje mi. „Znam da si dobra djevojka i znam da nemaš loše namjere. To mi je dovoljno." Tiho govori usput potezajući za krpom na koju ispusti mlaz tople vode. Ne mičem se jer se osjećam kao jebeni snjegović. Smrznula sam se. Kružnim pokretima prelazi preko ogledala stvarajući crvene mrlje uzduž istoga. Gleda me kao da me prosuđuje, čeka moju reakciju.

„Hvala ti. Netko me želi izbaciti. Smatra me prijetnjom." kažem oslobodivši se hladnih okova oko svoga tijela.

„Moraš reći Davidu za ovo. Na kraju ćeš izaći van, a znam da se nećeš htjeti braniti. Nemoj biti tvrdoglava."

Ponovno me pogleda. Zahvaljujući njoj nestala su slova koja su me zamalo uništila. Postoji razlika između časnog izlaska iz ove vile i između hoda spuštene glave jer me sram zbog nečega što nisam učinila.

„Ne. Molim te, neka ovo ostane između nas. Sama ću zgotoviti ovaj rat." Zaškripim zubima stišćući šake koje mi se znoje.

„Dušo." Uzdahne.

„Molim te. Ne želim ništa govoriti dok ne budem imala čvrste dokaze. Nadam se da ću ih imati do sutra. I da će mi David vjerovati." Ni sama ne znam zašto želim da mi on vjeruje. Zatrepćem da mi se oči ne orose.

„Ako ti išta znači, nisam vidjela Davida da se smiješi kada je izašao na spoj s drugim djevojkama kao što se smiješio nakon večeri s tobom." Napokon mi se nasmiješi dok sam ja već mislila da to neću vidjeti kod nje. Na neki čudan način me obuzela toplina oko srca. Uzvratila sam joj osmijeh.

Bacila sam se u njen zagrljaj koji mi je toliko trebao. Sekunda mi je nedostajala da se ne rasplačem, ali suzdržala sam se. Nedostajat će mi ova žena kad izađem odavde. Nakon ovoga ne želim izaći, barem ne sutra. Za to ću se i pobrinuti.

***

Sklupčala sam se na hladnom kauču čekajući da se David i djevojke pojave, a vrućina me oblila. Razboljela sam se u trenu kad mi je to najmanje bilo potrebno. Manuela mi je skuhala čaj i još jednom me utješila svojim toplim riječima, tako da sam dobila neku snagu da ostanem ovdje. Ako ne zbog sebe, onda zbog nje. Zamalo sam ju nazvala mamom. Možda je to previše ubrzano i nepromišljeno, ali takve osjećaje ta žena stvara u meni.