Zauvijek tvoja ✔

-33.Poglavlje-

U svom životu sam znala malo toga, naspram svog znanja ovog svijeta, zaista nisam znala mnogo. Uvijek sam sve gledala iz prikrajka, bojala se nekoga gledati u oči, nisam se previše smijala da netko ne vidi moje krive zube. Znala sam jedino da je sve to nestalo kada sam njega upoznala. Postala sam borbena, jaka, svoja, odupirući se onome što sam osjećala. Imao je dječački pogled, ne znam jesam li to ranije rekla, i mogao si malo toga iščitati iz njegovih tamnih očiju. Pogled mu je bio pun nade, veselja, ali i zaigranosti. Bio je igrač. Vjerojatno atletičar na Olimpijskim igrama koji reda samo zlatne medalje. Barem mi se činio takvim po načinu na koji je mene navodio da igram njegovu igru i izgubim. Usne su mu bile pune, rumene i mamile su te da ih dotakneš makar prstom. Čeljust mu je bila napeta čak i kad se smijao. Vidjelo se da su ga povrijeđivali u životu, ali trudio se to sakriti.

Nisam ni shvaćala zašto me nastavlja mučiti nakon što me se NAPOKON riješio. Osjećala sam njegove jake ruke oko svog struka, osjećala sam želju, ali nije ju pokazao. Spomenuo je dečka. Vjerojatno misli na Matea. Neka misli, ne zaslužuje moje objašnjenje. Mateo sigurno ne bi ništa rekao da me poljubi, ne bi ga bilo briga. Mislim da bi bio sretan zbog mene jer zna kakve osjećaje gajim prema ovom idiotu. Ne bih ništa ja učinila, možda bih se prepustila a možda ne bih. Željela bih da me poljubi, ali ne iz bijesa kako je to prije činio, već na neki drugačiji način. Želim da stopi svoje usne s mojima i da mi ugrije tijelo svojim dahom, ali to se neće dogoditi. Zašto? Već sam rekla - on je igrač. I to sam tek sada shvatila.

Nisam se bunila kada me poljubio isto onako kako me i držao, čvrsto i posesivno. Nisam rekla niti riječi, uzvratila sam poljubac i dopustila našim jezicima da se isprepletu. Nedostajao mi je ovakav dodir, OVAJ dodir. Trajao je možda deset sekundi, a onda se naglo on odvojio od mene i šeretski se osmijehnuo.

„Sama prosudi tko se bolje ljubi, ja ili on." Nakon toga se vratio u kuću i ostavio me da izgorim do kraja.

To je bio trenutak prosvjetljenja i shvatila sam da se protiv vjetra ne možeš boriti. Samo što on nije bio vjetar, on je bio tornado koji je uništavao sve pred sobom.

„Vratila si se." Mateo se veselo nasmije kada sjednem do njega. Uzvratim mu slabašni osmijeh i rukom prođem preko usana koje su mi bridjele nakon onog dodira. Nisam se trudila tražiti Davida u gomili jer ga nisam ni željela blizu sebe.
„Jeste razgovarali?"

Pogledala sam ga i odmahnula rukom kao da nije bitno. Uzela sam svoju čašu nepoznatog sadržaja i sve eksala. Dodir s alkoholom me primirio, ali ne kao kad me poljubio.

„Ne želim pričati o njemu. Gotova smo priča." Nismo nikad ni bili dio neke naše priče nego smo se zajedno ispreplitali u tuđim pričama.
„Sada se samo hoću zabaviti."

„Ali znaš da sjedi tri stola od nas i da bulji ovamo?" Vidim kamo gleda, ali ja ne mičem pogled s Matea. Neka samo gleda, baš me briga.

„Aha. Idemo plesati." Povučem ga za ruku tako da se zamalo raširi po podu koliko je dug i širok, pa povedem do ljudi koji su ionako već bili u ekstazi.

Omotala sam ruke oko njegovog vrata i naslonila glavu na njegovo rame, dok je on ruke omotao oko mog struka.

„Zaista te nije briga za njega?"

„Nisam to rekla." Prošapćem tiho. „Briga me i dalje, ali ne mogu si više dopustiti da od mene pravi pijuna u svojoj igri."

„Tvrdoglava si k'o pas. Zašto mu ne kažeš da ti ja nisam dečko?"

„To bi on trebao sam znati."

„Znao bi da mu kažeš."

„Mateo." Upozorim ga. Osjetim kako mu se prsa u jednom izdahu nadimaju i spuštaju. Završila je jedna, dvije, tri pjesme, a onda sam izgubila volju za plesanjem. Vratili smo se nazad za stol. Bilo je još sat vremena do ponoći. Najradije bih otišla doma, zavukla se u svoj krevet i zaspala. Ovo će biti najusraniji početak Nove godine.