Zauvijek tvoja ✔

-29.Poglavlje-

„Možda to i nije toliko loša stvar." Mateo prokomentira gledajući onaj papir s Robertovim brojem. Frustrira me to što se ne sjećam ničega i bojim se da nisam nešto izlanula tom momku. Ne znam kako izgleda, samo znam tko je on. Pitam se da li zna da sam bila u šou gdje je njegov braco glavna faca, pa mi se želi narugati. Druga je stvar ta što sam se vjerojatno osramotila, a više ne želim sresti ni njega, a ni Davida.

Zakolutam očima po ne znam koji put. Otkako sam se vratila, stalno kolutam očima jer znam da me sada nitko neće opominjati zbog toga, a i tjeram svoj osobni inat. Mateo ovdje nema nikakve svrhe osim da mi ravnodušno govori ono što i sama znam, a nije ga ni briga baš previše. Sad me pokušava utješiti jer vidi da sam loše volje, ali ne ide mu.

„Pa nije jer se ne sjećam, ali shvaćaš da je to NJEGOV brat?" Napomenem nadajući se da će shvatiti poantu mog histeriziranja. Poanta je da me strah da ga negdje ne sretnem. U društvu jedne plavušice. Ako sam mu brata srela, onda ne znam kako da i njega ne sretnem.

Sada sam samo u strahu da se opet ne vratim na onu ljubomornu i glupu djevojku koja sam bila u šou. Ona mi se uopće ne sviđa.

Očito je da su mi misli svuda i da pričam same nebuloze jer nemam pametnijeg posla u životu od preuveličavanja.

„Neka i je. Što onda?"

„Pa ne znam! Mislila sam da ćeš ti shvatiti moje ponašanje jer ja ne shvaćam." Priznam zbunjeno, a on se samo nasmije.

„To je samo zbog spomena na tvog dragog. Preboljet ćeš."

„Kako možeš biti tako ravnodušan?"

„A, Kriste! Ne sjećaš se ničega, upoznala si mu brata, napila se, dao ti je svoj broj i točka. Kraj priče. To ne znači da ćete se sutra vjenčati i da ćeš mu roditi desetero djece."

Vidim da mu nije do razgovora kad je mamuran. Pokunjeno kimnem jer znam da je u pravu, ali žalac sumnje me konstantno podsjeća da meni nije sve ravno kao mom prijatelju.

„Oprosti... Nisam tako mislio." Moju šutnju shvati kao da sam se naljutila na njega i obgrli me rukama, pa stavi glavu na moje rame.

„Rekao si istinu, ne ljutim se. Više nikada neću piti." Nasmijem se. „Uglavnom, imam druge stvari na pameti. Na primjer, roditelje koje moram sutra posjetiti."

„Iznenadit ćeš ih?"

„Nego šta. Pola sata s njima je i previše."

Ostatak tog dana sam provela u krevetu gledajući prve dvije sezone Uvoda u anatomiju. Ništa mi se nije dalo, a Mateo mi tu nije ništa previše pomogao.

On je bio još i gori od mene.

Idući dan sam otišla do mame i tate koji si bili vidno iznenađeni vidjevši mene na vratima. Čula sam viku još s ulaza, po čemu sam shvatila da su bili usred žestoke rasprave koju sam prekinula.

„Stigla si?"

Ni zagrljaj, ni poljubac, ni ništa. Sjela sam na kauč i prekrižila ruke na prsima dok su oboje još bili nabrušeni od svađe i stajali povrh mene.

„Aha", kiselo se nasmijem. „Prekinula sam vas u svađi?"

„Nismo se svađali." Oboje kažu u isto vrijeme, pa se pogledaju.

„Odkud ti to?" Mama ljuto pita.

„Čula sam vas." Puhnem nadajući se da će se barem razveseliti što sam im došla, ali imali su svoje brige bitnije od vlastite kćeri.

„To nije ništa što bi se tebe trebalo ticati."

„Nemoj biti bezobrazna prema kćeri", tata ju opomene, pa pogleda mene. „Kad si stigla?"