Zauvijek tvoja ✔

-10.Poglavlje-

***

Znate onaj osjećaj kada vam je dan prošao savršeno, bili ste sretni, napokon ste se osjećali dobro, a onda vam se sve urušilo poput kule od karata zbog jedne sitnice? Cijelu noć sam probdjela zbog one poruke koju je najvjerojatnije Amanda poslala. Uznemiravala me sama pomisao da je netko u ovoj kući protiv mene i ne mogu utjecati na njegove postupke?

U srijedu je na spoj otišla Lana s Davidom, a u četvrtak Amanda. Ta dva dana nisam bila ni s kim u ikakvoj interakciji. Bližio se dan kada će netko biti pozvan u Crvenu sobu i izbačen. U petak mi je napokon sve dojadilo i pokucala sam na vrata Amandine sobe. Otvorila mi je obučena u kućni ogrtač jer je ipak bilo negdje oko sedam sati ujutro. „Što hoćeš?" otresito me pita odmjeravajući me svojim gadljivim pogledom.

Duboko udahnem i bez pitanja uđem u njenu sobu, pa zalupim vratima. Pružim joj papir sa zadnjim pismom. Zbunjeno ga prihvati i pročita. „Što je ovo?"

„Zašto mi prijetiš? Jesi li zaista toliko jadna da me plašiš s običnim papirom? Mislila sam da si to prerasla, da nisi klinka poput mene."
Ljuto ju promatram. Ako se želi boriti protiv mene, onda ne želim nikakve anonimne poruke.

Još jednom pročita sadržaj pisma, a onda prasne u smijeh, pa mi vrati papir. „Dušo, zaista misliš da bih ja ovo napisala? Mislim da ni ja, a ni Dijana, nismo toliko glupe da to napišemo. Barem sam mislila da bi to ti shvatila", prekriži ruke na prsima. „Čini se da je još netko u ovoj kući tvoj neprijatelj, a ti to ne shvaćaš. Znaš onu, prijatelje drži blizu, a neprijatelje još bliže."

Krv mi zastane u žilama i na tren se zapitam bi li Lana ili Stela bile sposobne na to. Ma ne, ne bi. One su mi prijateljice i ne bi mi to učinile. Amanda se nasmije. „Lana ili Stela. Razmisli."

Otvori mi vrata svoje sobe, a ja osramoćena i pokunjene glave izađem van.

„Jedan dobronamjerni savjet za tebe", promrmlja, a ja u pogledam. „Nikome ne vjeruj osim samoj sebi."

„E da", stavim ruku na vrata da ih zaustavim. Pogleda me. „Oprosti za ono pismo. To sam ti ja poslala."

„Koje pismo? Nisam ništa našla." zbunjeno kaže. „Nemoj sada misliti da smo najbolje prijateljice. I dalje sam ovdje samo zbog Davida."

„Naravno."

Vratila sam se u svoju sobu. Ovaj put sam hodala po tankom ledu i samo jedan korak bi svemu prosudio. Hoću li se utopiti ili ću sigurno prijeći taj put.

***

„Zašto si cijelo vrijeme u sobi? Dođi na doručak", začujem Lanin glas pored svog kreveta. Dignem glavu s jastuka i nasmiješim joj se. Nema šanse da mi to ona prijeti. Istegnem se.

„Spava mi se." promrmljam tiho.

„Tako se ne osvaja muškarac!" poviče i makne pokrivač s mene. „Za deset minuta te želim vidjeti dolje svježu i odmornu, jasno?"

„Zaista nemam volje." promrmljam. „Mislim da sam se prehladila."

Uzdahne. „Dobro. Ovaj put si pobijedila. Reći ću Manueli da ti donese čaj."

Nakon nekih petnaestak minuta vrata moje sobe su se otvorila. „Manuela, nisi trebala-David?"

Zbunjeno gledam prema visokom crnokosom muškarcu koji me gleda s dignutom obrvom držeći u ruci ljubičastu šalicu iz koje lagano izlazi dim. „Dobro jutro." promrmlja stavljajući čaj na ormarić do mog kreveta. „Ti si sada bolesnik?"

„Nije mi baš dobro, oprosti." kiselo se osmijehnem pogledavši u šalicu. „Nisi trebao donositi čaj."

„Ipak si zbog mene prehlađena. Ja sam te odveo na onu hladnoću", stavi ruke na bokove.

„Kad izađem van, onda ću otići kod svoje doktorice." nasmijem se. Pomirila sam se s time. Zapravo mi je bilo dobro ovdje. Odmorila sam se, upoznala dobre ljude, doživjela svoj prvi spoj. Žalim jedino jer sam se osramotila, ali i to je dio života.

„Kad smo već kod toga..."

„Evo juhice!" odjednom u sobu upadne Stela noseći bijelu zdjelicu na pladnju. Zastane kada vidi Davida u sobi. „Ajme, žao mi je. Nisam znala da si ti ovdje."

Ne, ne može ni ona biti ta.

David se nasmije i uzme pladanj iz njenih ruku. „Nema problema, Stela. Idem ja ionako sada", pogleda u mene.
„Brzo ozdravi."

Kratko mahnem i zakopam se dublje pod deku dok Stela sjeda do mene. „Kako si?"

„Bolje, hvala." nasmiješim se.

„Jesi u zadnje vrijeme pričala s Lanom?" pita tiho.

„Jesam, zašto?"

„Čudna je u zadnje vrijeme. Izbjegava me i često ju vidim kako nešto šapuće s Amandom i Dijanom."

Kome više vjerovati? Zašto bi ona pričala s ove dvije ako ih ne podnosi?
Kriste, samo da izađem odavde da ih ne moram gledati...

„Hvala što si mi to rekla. Dalje ćeš ih sama morati trpjeti. Ja odlazim sutra." privučem ju u svoj zagrljaj.

„Molim? O čemu ti pričaš?" zbunjeno me pogleda.

„Jedina se ovdje ne uklapam i vjerujem da će vam biti bolje bez mene."

„Marina!" poviče. „Ne možeš me ostaviti samu!"

„Kakva god bila Lana, dobra je ona. Samo trebaš znati kako s njom. Ona je jako nježna osoba."

„Ti si bolja." nasmijem se.

„Bože..."

***

„Gdje su svi?" sjednem do Manuele za šank dok ona čita novine.

„Otišli su na zajedničko druženje. Što ti, mlada damo, radiš izvan kreveta? Moraš se odmarati!"

„Kakvo druženje? Zašto mene nisu pozvali?" promrmljam zbunjeno.

„Lana je rekla da se ti moraš odmarati." slegne ramenima. Zašto bi to ona rekla? Shvaćam ako se brine za mene, ali ne vjerujem da bi to sama rekla.

„Idem ja u krevet", kiselo se osmijehnem.

„Ako što trebaš, zovi me!"

Popnem se stepenicama do sobe i zakoračim u suprotan hodnik do Lanine sobe. Moram saznati da li se ona krije iza svih onih poruka.

Vrata zaškripe dok ih otvaram i upalim svjetlo. Prijeđem preko svih ladica, među odjeću, ispod kreveta, ali nigdje nema nikakvih dokaza da je išta napisala. Znala sam. Njoj mogu vjerovati.

Iako nemam potrebe poći u kupaonicu, otvorim vrata i šokiram se kada na zrcalu ugledam velikim tiskanim slovima napisano ružom „Ako se ne izbaciš sama, ja ću te izbaciti. Ovo ti je posljednje upozorenje. Marina."

Vrisnem. Ne. Koji vrag?

Na lavabou se nalazi ruž kojim je to bilo napisano i primim ga. To je moj ruž. Onaj koji mi je Monika kupila za devetnaesti rođendan. Što to radi ovdje?

„Marina! Što to radiš?" bacim ruž na pod i okrenem se vidjevši Manuelu kako me šokirano gleda.

„Ja...mogu to objasniti."

***************************