Zauvijek tvoja ✔

-22.Poglavlje-

„Marina, kakva je to buka?" Začujem glasno kucanje i Manuelin glas s druge strane vrata. Skliznem s kreveta na pod i leđima se oslonim na njega. Zaronim lice u dlanove nadajući se da ću se isplakati. Treba mi to nakon toliko godina. Moram ovu frustraciju izbaciti na neki način. Ovaj bijes me razdire iznutra.

„I oblačiću, uopće nisi ružna, ne slušaj Dijanu."

Nisam brojala koliko puta sam te riječi ponovila u sebi pokušavajući si objasniti što je time mislio. Naravno, poručiti ti da nisi ružna. Ne misli da sam lijepa... Samo sam si to umislila. Pokušao me utješiti, valjda je mislio da sam suicidalna, pa da si ne režem žile. Nakon što je mene dobro uznemirio i uzburkao mi misli, zasigurno je pobjegao svojoj mezimici da ju pita kako je.

„Marina!" Ponovno začujem Manuelin glas.

„DOBRO SAM!" Zaderem se nenadano preglasno. Progutam ogromnu knedlu u grlu pokušavajući da dođem k sebi. Kuja me dobro nalupala, sve me boli. Još mi je i nos raskrvarila. Ugrizem se za usnu misleći da ću zaustaviti samu sebe da mislim na onaj njegov palac i kako mi je njime dodirivao kožu. Bože... Sve bih dala za još jedan takav dodir.

Nakrivim glavu bacajući pogled na lampu koju sam razbila, jastuke koje sam pobacala svugdje po sobi i perje koje se raspršilo.

„Brinem se za tebe." Ponovno ju začujem.

„Ne moraš se brinuti. Dobro sam, Manuela. Hvala ti, ali slobodno idi." Tiho kažem misleći da zvučim uvjerljivo, ali glas mi svejedno puca po šavovima. Puknula sam kao kokica.

„Posvađali ste se?"

„Odlazim danas." Automatski odgovaram.
„Zašto? Kako?"

„Sama sam si kriva. To je ionako ono što sam i željela."

Prošlost. Željela sam to, ali to je sada izbrisano s te liste.

„Što ti tu radiš, Manuela? Zašto stojiš pred vratima?" Stisnem oči. Zašto se sada ovdje pojavio? Neka se makne. Ne mogu ga podnijeti.

Nisam čula što mu je rekla. Samo sam začula korake kako se udaljavaju. Odahnula sam. Shvatili su da me moraju ostaviti na miru.

Prvo što sam učinila bilo je to da sam se umila i osvjestila samu sebe o pravoj situaciji. Zatim sam očistila sav nered za koji mi je trebalo dobrih dvadeset minuta, sve razbijene dijelove sam bacila u smeće. Moram smisliti neku izliku za to što sam učinila. Perje sam sakupila, bacila ga, pa nanovo složila krevet.

Otuširala sam se, obukla i izvadila kofer koji mi se nalazio ispod kreveta. Otvorila sam ga i ugurala unutra svu odjeću koju sam imala. Jedva sam ga zatvorila jer mi je ovaj put bilo dosta manje mjesta - ne znam kako.

Naposljetku sam sjela na krevet i pogledala oko sebe. Naviknula sam se na ovu sobu, dizajn, udobnost... Naviknula sam se na Manuelu i naše ranojutarnje dubokoumne razgovore. Naviknula sam se na ostale djevojke, Davida i razne izazove.

Ovaj put zaista idem kući. Mislim da ću razočarati Matea jer se zaista nadao pobjedi, novcu i mom "novom početku". Samo želim da me zagrli, otvori bocu tekile, kupi cigarete i da priguši svjetla, pa da mi kaže da će sve biti dobro. Ne tražim puno.

„Dušo!" Ponovno sam začula Manuelu kako me doziva i nasmiješila sam se. Popravila sam nabore na svojoj bluzi i otključala vrata. Zabezeknuto me pogledala, pa krenula nešto reći, ali je zastala kada joj je pogled pao na kofer iza mene. „Što je ovo?"

„Odlazim." Kiselo se nasmiješim. Nemoj im pokazati da te to dira, pravi se hladna, tebi barem to dobro ide. S godinama sam to usavršila jer sam shvatila da me previše stvari povrijeđuje, pa moram imati neki štit. Potajno sam se nadala da ću naći nekoga tko će biti MOJ štit, ali čini se da ljubav nije zaista 'moja stvar'. Zauvijek sama. Dobro zvuči. Malo tužno, ali istinito.

„Ne ideš ti nikamo, mlada damo!" Progura se u sobu pokraj mene i stavi kofer na krevet u pokušaju ga raspakira.

„Što to radiš? Nemoj! Idem i ne možeš me zaustaviti!"

„Zašto si to radiš?"

Okrene se prema meni i uhvati me za ramena, pa me protrese.
„Dođi k sebi. Diši. Previše si brzopleta."

„Nisam. Idem. Nisam dobrodošla. Od početka sam ovdje samo ukras, pijun, a sada mi je prekipjelo. Nisam nitko ovdje." Moram ozbiljno ušutjeti. Ne smije znati da nisam dobro!

„Davide, što ti imaš reći na ovo?" Manuela pogleda meni preko ramena, a ja ustuknem. Usne mi zadrhte čim začujem korake iza svojih leđa i poznati miris koji mi odmah ispuni nosnice.

„Ozbiljno odlaziš?" Obraća se meni, ali ja nemam snage išta reći. Ugrizem se za donju usnu dok Manuela sklanja svoje ruke s mojih ramena i samo prođe pored mene. Kamo ide? Treba mi njena potpora!

Duboko udahnem prije nego što skupim hrabrost da se okrenem i susretnem s njim.

„Da." Kratko kažem i ošinem ga svojim hladnim pogledom. Izgleda nekako čudno, kao da se pokajao, više nije onaj koji je bio prije sat i pol u svom uredu.

„Ostani." Oblikuje usnama i značajno me pogleda. Obgrlim se rukama.

„Zašto? Da me još ismijavate?"

„Kakav problem imaš s malo zezancije? To nikoga nikada nije ubilo."

„Skoro je mene ubilo kad su me godinama maltretirali psihički, fizički i verbalno." Kažem tiho. Ove riječi su već dugo imale potrebu da budu izrečene, ali nekome tko bi ih razumio. Nisam željela da on sazna za moju prošlost jer on to jedino može iskoristiti protiv mene.

Priđe mi jedan korak.

„Nisam nikako mogao znati. Nisam te ismijavao, samo smo se... zajebavali."

„Mislim da je zajebavanje sasvim nešto drugo." Podsmijehnem se.

„Onda smo flertovali." Iznenadi me odabirom riječi, ali odlučna sam da mu to ne pokažem.

„Sigurno nismo ni to, Davide."

„Gledaj, oblačiću, ostani još. Pretjerao sam jer sam bijesan. Znaš zašto?" Odmahnem glavom. „Izluđuješ me. Do krvi. Ja se protiv tebe borim riječima."

Ostala sam zatečena. Zbunjena. Sretna. Ja ga izluđujem? To nije ono izluđivanje da nekoga mrzite, zar ne? To je ono kada ne znaš što učiniti u vezi neke osobe, pa se boriš... Hajmo reći da i ja to radim. Ali... To je pozitivno. Barem meni.

„Dobro. Ali... Što ja imam od toga? Jedan dan tu, jedan dan tamo." Zakolutam očima.

Nakašlje se na moje kolutanje, ali ništa ne kaže jer zna da bi to sad bilo neprimjereno. Samo nastavi dalje.

„Izludi malo Dijanu. Zaslužila je to." Nasmije se onim biserima da meni koljena zaklecaju.

„Dobro." Promatram to lijepo lice u potpunosti opčinjena, nesvjesna onoga što sam upravo rekla. Stara ja bi se bunila, protestirala, ali... Jedan dan je ipak nešto. Dvadeset četiri sata duže vremena s njim.

U djeliću sebe sam poželjela da kaže da će Dijana sutra izaći, a ne da samo produžim svoj ostanak ovdje. Nadala sam se da će reći da me želi ovdje. Ne mogu se tome nadati kad je ovo sve... jedno veliko ništa. Vrijeme će proći, ljudi će otići, ja ću se vratiti kući, a ovo sve što sam prošla ovdje će samo ostati uspomena.

„I da... Slučajno sam razbila tvoju lampu."

„Jedna lampa mi je sad najmanji problem." Nasmije se.

***********************

Da ju onda izbacimo u idućem nastavku? Marina stalno ide iz kuće, ali nikako da ode...
Hoće li on odbaciti svoje prvobitne ciljeve zbog nje ili će zanemariti osjećaje prema njoj?
Vidjet ćemo...

Volim vas!

Becca