Zauvijek tvoja ✔

-16.Poglavlje-

Ne bih za sebe rekla da sam nervozna osoba. Nikad nisam oko ničega previše skakala i razmišljala kako će proći, ali sada... Sada ne znam uopće što da mislim. U jednu ruku, ne shvaćam što David pokušava s time da mene poziva na spoj. Dao mi je do znanja da nisam dobrodošla ovdje i da me ne podnosi, svu je pažnju usmjerio na svoje sunašce, meni dragu Dijanu. Mrzim tu njegovu dvoličnost. Zašto mene zavlači kada znam da su mu misli usmjerene na tu naperlitanu gusku? Nerado priznajem da ovaj osjećaj u meni budi ljubomoru iako ne znam zašto. Nikada nisam osjećala potrebu za odobravanjem nekog muškarca, nisam voljela tu pozornost, i dalje ju ne volim, nemam samopouzdanja. Jedan spoj s njim mi je bio sasvim dovoljan. Lijepo sam se provela, zaista je prošlo bolje od očekivanog, ali ne bih to htjela ponoviti. On spremno ignorira sve moje pokušaje da ga izbacim iz takta, ne spominje sve moje riječi koje sam mu uputila niti moje pokušaje fizičkog napada.

Ne dira ga moje nerviranje i stalno zanovijetanje, naprotiv, on uživa u tome. Mi smo nebo i zemlja, noć i dan, svjetlo i mrak. Ugh...Najradije bih ga udarila nečime. Nikad me nečiji karakter nije toliko živcirao kao njegov, čak ni od Najdićkih.

Sada sam postala kao i sve druge djevojke; stojim ispred svog ormara i tražim prikladnu odjevnu kombinaciju za spoj. Čovječe, idem već na drugi spoj. Ništa ne očekujem od toga osim da se zabavim i izgubim ono malo strpljenja koje mi je ostalo.

Izađem iz svog ormara i zalupim tim vratima, pa se bacim na krevet. Moram još izdržati tih nekoliko dana, jednostavno moram! Jebote, ali iz misli mi ne izlazi onaj očaravajući kristalni osmijeh, tamne oči, savršena brada i taj samouvjeren osmijeh. Uporno si govorim da ne budem kao i sve ostale, da ne padnem na izgled, ali to je tako...jebeno teško!

„Što ja to čujem...ideš na spoj?" Manuela mi pokuca na vrata i zatvori ih. Dignem glavu i duboko uzdahnem, pa ponovno zabacim glavu. „Dušo, što je bilo?"

„Ljuta sam. To mogu biti, zar ne?"

Nadignem se kada sjedne do mene. „Naravno da možeš, ali zašto?"

„David me provocira i namjerno je to učinio da me izbaci iz takta! Zašto jednostavno nije van pozvao Dijanu ili Stelu?" Promrmljam sebi u bradu, ali dovoljno razumljivo da me čuje.

„Možda je htio biti fer, pa je rekao istinu. Nemoj mu to uzeti za zlo, veseli se." Blago kaže.

Kurca ću se veseliti! Kiselo se nasmijem i ponovno bacim na krevet. „Jedva čekam da izađem odavde. Dosta mi je svega!" kažem.

„To samo kažeš zato jer si ljubomorna na Dijanu. Ne moraš biti. Ti si pametnija, ljepša i bolja od nje. Zašto te to ne motivira?" dignem obrvu na njene riječi. Ona mene zaista ne vidi? Trebala bi nositi naočale.

„Nema me što motivirati. Ja sam ovdje samo zbog para, on me ne zanima, i ne, nisam ljubomorna." Moj puki pokušaj da nekoga uvjerim u ono što nije istina.

„Marina..."

„Ne!", prekinem ju, pa ponovno sjednem do nje. „Danas ću se lijepo srediti, izaći ću s njim van i onda mu lijepo objasniti da me ne zavlači i da me izbaci van jer ga ne podnosim. Zbog tebe ću biti blaga." promrmljam.

Ona se nasmiješi, a ja nastavim svoj monolog. „Ti to možda ne vidiš jer ti je poput sina, ali nikad u životu nisam upoznala samodopadniju osobu od njega! Ta samouvjerenost bode u oči, znaš?"

„To kažeš samo zato jer ga nisi zapravo upoznala. On nije uopće takav; možda se ponekad pravi, to priznajem, ali mnogo je drugačiji od Roberta i Maje." To su njegov brat i sestra? Da, mislim da jesu. To što mi ona govori ništa ne mijenja jer ga ja samo ovakvog poznajem i po tome sudim.