Trafika

8

"Bruno!" to je bio prvi iritantan ton koji je to jutro čuo. Još nije ni bilo potpuno svanulo.

"Koji vrag? Pusti me da se malo odmorim od vas."

"Tvoj prijatelj je nađen mrtav."

Ustao je stisnute utrobe, ali se čudio da nije i prije. Tijelo je palo doslovno u more i ondje ostalo. Ne bi se ni čudio da su ga turisti našli na istom mjestu. Nitko se nije ni trudio probiti trag.

"Mrtav!" uzviknuo je. "Đe? Kako?"

"Preko noći. U našem smeću."

U smeću? Znači ipak su nešto učinili s tijelom, ali su ga sakrili sa najgori mogući način. Odmah je pobjegao u zahod i zaključao se. Uzeo je mobitel i na internetu utipkao Darkovo ime. Nije bilo ni sedam sati, vijest je već odzvanjala portalima. Dio tijela mu je nađen preko noći u smeću, ne samo tijelo. Na portalima je rečeno da mu je glava nađena, a na samo jednom su izneseni detalji, očito s razlogom jer je rečeno da vijest nije preporučena maloljetnicima i da čitaju uz nadzor.

Jedan je od smetlara već iznio vijest novinarima. Kad su trebali isprazniti kante, jedan je spazio psa koji je rastrgao vreću kako glođe ljudsku donju čeljust. U vreći su našli smrskane kosti lubanje, još pričvršćene dlake kose na kalvariji i zgnječene dijelove mozga.

Čim je pročitao povratio je u zahod. Ne zna sam koliko je izbacio, zahod je skoro bio pun, a grlo ga je već počelo peći.

"Bruno! Bruno!" čuo je majku kako očajno kuca na vrata. "Otvori."

"Pusti me na miru." reče.

"Bruno, ne moraš u školu danas."

"Ko da ikad tražim tvoje dopuštenje."

Izašao je iz kupaonice i zalupio vratima u zid. Ne bi ga bilo briga ni je li udario nekoga. Obukao se, uzeo torbu i krenuo prema školi.

Prvo što je vidio pred školom je bio Niko, blijed kao krpa zurio ne zna ni sam u što, a Marela ga je grlila kao da joj život ovisi o tome. Ne zna ni sam što bi bilo kome rekao. Došao je do njih kao da gazi na mine. Čim ga je vidjela, Marela je odmah ustala i zagrlila ga.

"Moja sućut." reče. "Znam da se niste slagali, ali nije ovo zaslužio."

"Hvala." reče toliko tiho da je jedva sam sebe čuo.

"Znate li vi išta o ovome. Tko bi mu to učinio?"

Očito svi znaju da ovo ne bi sam sebi učinio. Kako će tek sad ljudi reagirati. Gdje su ostali dijelovi tijela? Kako im je ovo palo na pamet?

"Trebam se malo umit." reče i krene u zgradu. Trebalo mu je barem malo vode. Uletio je u zahod i pljusnuo se po licu. Pogledao se u zrcalo da se malo bolje vidi. Bio je još gori nego jučer, s podočnjacima i još bljeđim licem. Nije ni čudo kad je prije nekoliko minuta povratio. Još je osjećao onu gorčinu u grlu.

Nije se više mogao gledati u zrcalu, zato je izašao. Mora naći Tonija. Je li on ovo učinio? Komu je ovo palo na pamet? Zar metak u glavu nije dovoljno?

Umjesto Tonija, čuo je poznat jecaj u ženskom zahodu. S ulaza je mogao vidjeti Dinu kako se naslanja na zid i guši od plača.

"Dina?" dozvao ju je. Nitko drugi nije bio u zahodu niti joj pružio pomoć. Očito cijela škola zna što se dogodilo ili će brzo. Barem će za sat vremena njegova osmrtnica osvanuti na vratima.

Poletjela mu je ravno u zagrljaj i sakrila lice u jaknu. Nije mogla prestati plakati. Zašto bi se ona krivila za ovo? Ili joj je bilo jednostavno toliko žao.

Neće ni ovo dobro završiti ni za njih. Tko god je htio ukloniti dramu, napravit će još veću jer će svi znati kakvi su bili njegovi zadnji dani u školi.