Trafika

23

Ranije se ustao nego ikad prije kad su došli lijekovi. Sam je rekao da majka radi, a da su lijekovi vrlo važni za oca, što je bilo daleko od istine. Odmah je preuzeo kutiju i otišao u sobu. Raspakirao je i izvadio bočicu. Flukosentin. Pročitao je upute na papiriću ispisane rukom: Prva da dana pola tablete, druga dva dana po jednu, a kasnije po jednu ujutro, a jednu popodne. Ni slučajno miješati s alkoholom i ostalim opijatima.

Nije bilo teško slijediti upute, ali hoće li djelovati bolje ako ubrza upute? Uzeo je za sada pola s čašom vode, a bočicu je sakrio ispod madraca, odakle je izvadio svoj tajni laptop. Radio je na stranici koji sat prije nego je krenuo u školu. Već je mogao osjetiti da ga manje izjeda tjeskoba kako se približavao školi, makar mrvicu manje. Tamo je bio Niko, listao po Facebooku na mobitelu. Nije ga ni pogledao, ali sigurno je znao da mu se približio.

"Kako crvena soba?" pita.

"Ne gledam više to." reče.

"Barem nešto pametno."

"Gdje je Dina?"

"Ne znam. Još nisam čuo za histeriju."

"Baš si kreten."

"Nisam je vidio." reče i ljutito ga pogleda. "I ne zanima me."

Nije ništa rekao nego samo ušao u zgradu. Našao ju je s knjigom na stubištu. Došao je poviše nje i vidio kako podcrtava. Nije znao iz kojeg je knjiga predmeta niti ga je zanimalo.

"Nema šanse da doma išta naučim." reče. Ne zna ni sam kako ga je primijetila. Možda po cipelama, obične crne tenisice koje su mnogi nosili. "Uvijek ispituju, ne puštaju me na miru."

Sjeo je odmah kraj nje, makar je drugima uskratio prolaz, ali kao da se itko u ovoj školi veseli nastavi. "Razgovarala s psihologom?"

"Jesam. Očekivala sam više od lijekova."

I ona je dobila lijekove, koje iznenađenje. "I?"

"Ništa. Uzela sam lijek. Možda djeluje. Ne znam."

Barem nije još bilo plakanja niti napada panike, ali nije izgledala puno bolje.

"Kako se snalazimo?" došao je Toni do njih. Oboje su odmah ustali. "Je li se stanje popravilo? Gazda nije sretan."

"Jesi se napušio gazdine kurčine ili nikako da se zasitiš."

"Taman se traže kandidati za Crvenu sobu. Najbolje prolaze oni mali, sitni, ženski..."

Bruno ga je odmah gurnuo na pod. Dina se sakrila iza njega, a ostali su se okrenuli prema njima. Čini se da opet sve počinje kao što je bilo s Darkom.

Toni ga je u šoku pogledao i ustao se. "Ti još ne znaš s kim se zajebavaš."

"Ti si nitko i ništa, imaš samo izgled, a još nemaš ni curu."

Toni se odmah zatrčao u njega i pribio ga uza zid. Pokušao ga je zgrabiti za vrat, ali mu je Bruno blokirao ruke. Opet su se okupila djeca oko njih i počela navijati. Niko se ubrzo pojavio i naglo ih razdvojio. Tonija je naglo odgurnuo tako da je opet pao na pod. "Stvarno niste normalni." doda.

"Vas dvoje, odmah u moj ured." vikao je ravnatelj s vrha stubišta.

Naravno i ravnatelj ih je vidio. Odmah su oboje ustali i bez pogovora otišli u njegov ured. Smjestili su se na stolice ispred. Njegovog radnog stola.

"Što se sad dogodilo? Dva najbolja prijatelja se posvađala. Opet počinjemo s problemima kao s Darkom?" Odmah je bacio pogled na Bruna.

"Ne znam što se dogodilo." reče Toni. "Samo znam da me gurnuo bez razloga na pod, drugi su isto vidjeli."