Trafika

19

Došlo je vrijeme da se Marela pokopa budući da nisu više mogli naći niti jedan trag. Samo jedan trag je bio metak u glavu, ali nikako nisu mogli odrediti kome pripada taj pištolj. Kružile su glasine da vara, ali nitko to nije mogao potvrditi. One snimke koje je imala kao dokaz su već odavno izbrisane, a na njenom računalu i mobitelu nije bilo nikakvih tragova, čak ni sumnjivih poruka.

Na sprovod je nažalost morao poći. Sto puta je lakše bilo poći na Darkov nego na njen sprovod. Sreća pa njegova majka nije bila jer nije poznavala dovoljno te ljude, ali je njegov otac bio. Vidio ga je kako ulazi u kapelicu na sažaljenje i kasnije odlazi.

Sreća što je došao prije drugih jer je odlučio da neće pristupiti toj kapelici, neće ni pogledati u lijes. Ne treba sigurno doći tim ljudima pred oči. Sigurno ne znaju da je ubojica i zadnji bi posumnjali, više sumnjaju na Nikolu nego na njega, ali svejedno neće ući.

Gledao je Nikolu kako prilazi, zajedno s Dinom pognute glave. Bilo bi malo bolje da nekoliko metara iza njih nije išao Toni. Što on radi tu? Zar se dečkovoj curi ide na sprovod? Ni on ne bi trebao biti, ali ju je bolje znao.

"Lijepo je što nas čekaš." reče Nikola.

"Već sam to obavio."

"Baš ti brz. Idemo i mi to obavit." reče i s dva prsta napravi navodne znakove. "Evo ti plavušana da ne budeš sam."

Sad je požalio što nije otišao. Nije se smio opet potući s njim na sprovodu. Bolje je da ne govori ništa.

"Vidim da vrije u tebi krv." počne se naslađivati. Zar će ga stvarno on okrivljavati za smrt? On koji ga je natjerao. "Bio sam već u tvojoj koži prije mjestu prije mjesec dana."

"Nisi uopće."

"Sjećaš li se Darka?"

"Tebe uopće nije bilo briga."

"Jest. Nisam ja ono htio. Bolje me poslušaj. Glumi da si ono što jesi, ne glumi da ti je žao ili da te izjeda krivnja."

Stisnuo je šake tako jako da si je umalo probio kožu. "Makni se od mene da se opet ne puknem."

Toni je dignuo ruke u obranu i udaljio se. "Kako ti kažeš, ali nisi drukčiji od mene, sigurno ne bolji."

Je li i važno tko je bolji ako ljudi umiru. Bruno se odmaknuo i sjeo na kamen. Oko su se ljudi došaptavali, sigurno raspitivali što se dogodilo i tko je to učinio, ne znajući da im je ubojica pred očima. Zašto si nije opalio metak u glavu? No on ni njegova obitelj nisu od neke koristi drugima, bolji su mrtvi nego živi, sigurno kad ih non-stop socijalna radnica posjećuje.

Niko mu se ubrzo približio, a Dinu je primijetio kako se naslanja na zid i plače. "Ne znam za tebe, ali ja se osjećam ko još veći šupak nego na prošlom sprovodu. Znaš li zašto?"

"Jer ti je bila cura." reče Bruno.

"Vidim da ti to znaš. Baš se pitam kako ti je bila ona noć s njom u krevetu."

Rado bi i njega udario, ali mu ima potpuno pravo to govoriti. "Ne znam, ne sjećam se ničega."

"Šteta. Tad je ne bi ubio, jer postojala šansa da još jednom umočiš."

"Daj, odjebi. Nisi se baš dokazo u redu, ako se dobro sjećam. Da je pištolj bio pun, bi li bilo drukčije."

"Ali nije."

"Da, zato mi je naslađuješ. Jednog dana to će se i tebi dogodit. Samo čekaj."

Udaljio se i od njega, jer je bilo najbolje da na sprovodu provede sam. Ubrzo su iznijeli lijes, a on je osjetio kako mu kiselina izjeda utrobu. Kakav je tek osjećaj kad znaš da je u lijesu onaj za čiju si smrt ti odgovoran, a sada ga pokapaju. Nije mogao gledati u njene roditelje, dovoljno je bilo što je čuo jecaje. Do sad nije bio svjestan kakvu je patnju sposoban nanijeti drugima.

Neprimjetno je izvukao slušalice ispod jakne i upalio glazbu samo da ne čuje vapaje. Kada su nadgrobnu ploču zatvorili, odmah je otišao. Ne treba mu više ništa nego se zatvoriti u sobu i raditi na toj glupoj stranici.

Rado bi otišao kući pješice, bez ičije pomoći, ali mu je srce umalo stalo kad je čuo trubu. To je bio očev auto. Očito on nije otišao, vjerojatno ga je cijelo vrijeme gledao i primijetio njegove postupke.

Sjeo je u auto na suvozačko sjedalo, ali ga nije gledao u oči.

"Lijepo je to bilo ponašanje. Koliko vidim nisi se ni sažalio."

"Nisi bio u mojoj koži."

"Točno, nikad nisam ubio nekoga."

"Ali si nekoliko puta umalo ubio mene i sad tražiš način da nam se vratiš."

"I trebam, jer se već otelo kontroli. Pogledaj što činiš. Uvalio si se više od mene."

"Ko da ovo želim."

"Što ti misliš kad se uvališ u organizaciju koja zarađuje od droge i pedofilije? Neće tebi ništa? Zajebavaš se koliko god hoćeš i neće ti ništa."

"Dok god radim svoj poso, da. Ništa nisam loše učinio."

Čovjek se poklopi po ustima da ne pukne od smijeha. Ljudi su još odlazili sa sprovoda i opraštali se. Bruno je sam shvatio što je rekao. Da nije ništa pogrešno učinio, ne bi bilo tog sprovoda.

"Dobro, shvaćam."

"Malo kasno. Tvoja me mater zadnjih dana zove na večeru. Ne znam ni kako više da sjednem za taj stol. Tek kad dođeš na sprovod za kojeg znaš da je uzrok tvoje dijete shvatiš kolika si propalica. Buđenje kraj kante za smeće, kad te dijete mrzi i ima problema sa zakonom, kad završiš ponovo na psihijatriji, nikad se više se osjećaš posrano nego sad. Vjerojatno se ja više grizem od tebe. Ne vjerojatno, sigurno."

Htio mu je reći da je pobijedio, da je gori od čovjeka kojeg je godinama prezirao, a koji ga je napravio. Prepucavanje mu nikad nije bilo problem, to je bila redovita aktivnost s Brankom, ali sad nije mogao. Djevojka je mrtva, djevojka u koju se on zaljubio, djevojka njegovog najboljeg prijatelja i najbolja prijateljica njegove djevojke. Kako se samo jednim potezom uspije nauditi ovoliko ljudi?

"Usput sam primijetio da se nisi ni sažalio. Svaka ti čast."

"Zašto to spominješ."

"Ništa, jer si kukavica." slegne ramenima. "Nije ti to neki problem, ali što se više može? Možeš se predat policiji, ali to bi i druge ugrozilo. Vjerojatno Ivan zna da smo zajedno u autu i ispitivat će nas o do beskonačnosti o čemu smo pričali. Ne bi me to čudilo."

"Kako on zna gdje smo?"

"Mobitel ti ima GPS, on ga prati. Svaki put zna kuda se krećeš, ili njegovi minioni."

Znao je da se može tako čovjeka pratiti, tako roditelji svoju djecu prate, nije to čudno, ali nije znao da Ivan to koristi. Čovjek je genij, možda ih i sluša.

"Što sad?" pita gledajući ispred sebe. Više ga nije mogao gledati u oči.

"Ništa. Preskočit ću večeru i preskakat ću je sve dok mi se želudac malo ne smiri od ove gadosti, a ti radi ono što ti kažu. Zaboravi da si frajer i zaboravi na ugled. A sad iziđi iz auta i uputi se doma."

Izišao je i zalupio vratima. Nije se ni nadao da će se uloge ovako brzo promijeniti uloge. Postavio bi mu još sto pitanja, ali ni o više nije želio biti u njegovoj blizini. Otišao je bijesnim koracima kući, dok su mu očeve riječi još odzvanjale u glavi.