Trafika

12

Njegov otac je ostao šest dana na psihijatrijskom odjelu, na promatranju. Prvo su se morali uvjeriti da ne konzumira alkohol, a kasnije koliko mu je loše stanje. Bruno ga je sam posjećivao ujutro, jer je tako bilo najbolje. Nije htio trpjeti majčine cvileže još u bolnici niti Brankino kukanje i umiljavanje.

Zadnji dan ga je posjetio u osam u jutro, dok je bio još doručak. Mogli su se čuti krikovi ljudi koji nisu htjeli jesti ili koji su mrzili dalje svjetlo, ali bilo je svačega. Jedan je bolesnik počeo gušiti sestru toliko da su joj oči iskočile. Njegov otac je morao uskočiti jer ga nijedna od sestara nije mogla odvojiti od njega. Još uvijek stoji vezan za krevet.

Ovaj put su mu prepisati Paxil i Fevarin jer su mu se počele javljati teške depresivne epizode, doktori su govorili pogotovo nakon sinovog posjeta, iako bi tijekom posjeta bilo sve u redu.

"Ne znam kad sam zadnji put dobio tri tablete." reče. "Zbog njih pola dana spavam. Rekli su da ću se naviknut, ali ne znam."

"Ima li druga metoda?"

"Razgovor, ako ništa drugo, ali smatraju da mi nije potreban. Tablete će spriječit noćne more i živčani slom u budućnosti."

"Stara kaže da se tabletama protiviš božjoj volji."

"Bog nam je dao mozak, ruke i ljekovita svojstva, nije grijeh izumit lijek."

"Dobro, sakrij to od nje i nemoj da čuje za tablete. Zadnji put je plakala što nismo zvali svećenika da istjera demone iz tebe."

"Ma pusti je. Možda bi i bilo bolje da pola dana spavam, a pola dana radim. I tako sam dobio bolovanje mjesec dana. Spremni su mi ga i produžit. Bio sam blizu da se vratim."

Blizu da se vrati? Možda bi i bilo bolje. Zajedno bi radili i znali bi kako se izvući od maltretiranja.

"I tako si deset minuta dalje od nas. Možeš nas vidit svaki dan."

"Možda pomirim tebe i Branku."

"Teško. Tvrdoglava je ko mula."

"Baš me zanima na koga."

Jedina osoba koja nije bila tvrdoglava niti bez dlake na jeziku je bila njegova mater, ali zato je jedina bila pasivna. Da je ona bila s njima u bandi, sama bi kleknula i uperila sebi pištolj u glavu.

Na stanici blizu bolnice ga je dočekala Marela. Što je ona tu radila? Blizu je živjela i sigurno je čula da on posjećuje oca ujutro, a znala je da bi bila odjebana.

"Nisam raspoložen za ništa."

"Što ništa? Dođi kod mene."

"Kod tebe? Zašto nisi u školi?"

"Jer je vikend." Potpuno je zaboravio. "Svi će brzo doć."

"Svi? Što je s tvojim starcima?"

"Oni su doktori, nemaju tipične smjene."

Njeni roditelji su radili najmanje smjene od dvanaest sati, a nekad i smjene i od trideset šest sati.

"Ne volim s tobom bit sam."

"Daj ne laži, još i dalje u mene zuriš."

"Ma daj, molim te."

"Znam ja da me nisi zaboravio."

"Jesam otkad si gole slike stavila na internet."

"Kladim se da još drkaš na njih." Snažno i neprimjetno ga je uhvatila za međunožje tako da se ukrutio i trnci su mu prošli preko cijelog tijela.

"Što je s tobom?" reče i odmakne je od sebe.

"Znam da hoćeš mene. Nećeš Dinu, mala je, sitna, izgleda ko da joj je pet godina."