Trafika

14

Rado bi da taj dan ne mora u školu, roditelji se ne bi protivili,ali bi bilo previše sumnjivo kad bi ga propustio. Znao je da ga sadasvi mrze. Kako je to samo mogao učiniti? Nije ni dugo oklijevao kadjoj je pucao u glavu. Bi li puno izgubio da je pucao u sebe, bi liIvan učinio ono što je rekao? Izgubio bi još više radi osvete, aosvetio bi se mrtvacu.

Nikola je bio jedini koji ga je razumio, Dina jedina je bila uznjega, jedina potpora, a Marela je bila najljepša djevojka u školikoju je i dalje želio što god učinila. Sad to neće više naći uškoli. Jedino društvo mu može biti Toni, jer sada nije bolji odnjega.

Nije ni primijetio da je zaspao u odjeći. Otuširao se i promijenio,zatim krenuo u školu s istim knjigama u torbi koje je jučer imao. Inije nosio više od dvije knjige u torbi. Hodao je kao zombi premaškoli, očekujući najgore. Prvog je susreo Niku koji ga je pozvaoprstom. Sigurno mu se nije pisalo dobro. Kad je došao do njega,šapnuo mu je: "Danas se ponašamo potpuno normalno, bez ikakvedrame u školi. Nema nikakve svađe s Tonijem ni spominjanja što sedogodilo. Ničega."

Bilo je to najbolje rješenje što je mogao netko donijeti, alisigurno će netko primijetiti da Marele nema. Njeni roditelji sigurnojesu.

Ovaj put su proveli vrijeme pred školom dok nije zazvonilo kao štosu i prije radili. Bilo je čudno jer nisu ni riječi progovorili. Nasatu su šutjeli jer još nije spomenut Marelin nestanak, ali jesigurno prijavljen. Tonija je odlučio ne gledati cijelo vrijeme,iako su svi znali da više ne mogu zajedno na zelenu granu.

Za odmorom im se približio Toni. Baš je odlučio iskoristiti tupriliku da im se još više naslađuje. "Sreća da je ovo jedanod normalnih dana, bez svađe i ikakve drame, ko da skoro ništa nefali."

"Da, baš ništa." reče Niko iako mu izraz lica nijegovorio to. Bruno je vidio kako stišće šake.

"Mogli bi kasnije malo do Uvale."

"Zašto?" pita Bruno.

"Jer bi mogli."

Po njegovom pogledu je shvatio da moraju poći do Uvale nakon škole.Opet neka poruka koju im Ivan prenosi, kao da metak u Marelinoj glavinije bio toliko jasan.

"Dolazimo." reče Niko da izbjegne buduće nevolje.

Pri ulasku u zgradu je vidio Dinu s nekoliko prijateljica. Odmah seosvrnula čim ju je pogledao. Što će tek Ivan učiniti s njom. Nijebila upletena, sada je svjedok onome što su učinili.

Nakon škole su se točno našli u Uvali. Toni ih je pratio da nepobjegnu i dopratio do kafića gdje su se trebali naći. Nije trebaopogađati da im je Ivan stavio ruke na ramena prije nego se okrenuo.Tko bi drugi bio?

"Sjedite tu u kut."

Sjeli su za stol skroz na kraju kafića, što dalje od ljudi. Ivan jesjeo nasuprot Nika dok je nasuprot njega sjeo netko koga nijeočekivao i tko nije tu trebao biti. Dina ga je pogledala ravno uoči, pogledom kojeg još nije vidio na njoj. Tako ga je gledao samoNiko.

"Bio je dobar dan u školi. Želim da takav bude svaki dan.Nikakvi propusti više. Ne želim da više koristite ono štoprodajete jer očito ne znate mislit tim tikvama. Kad god čujem onekoj drami u školi koja se vas tiče, isti dan se nalazimo u četirioka. I da, sljedeći put ti pucaš Niko."

"Što ćemo s njom?" pita Toni.

"Za sad ništa, previše mrtvih. Znajte da se u ovaj slučajozbiljnije upleće policija. Sinoć je prijavljen njen nestanak. Nećeviše bit nekog bezazlenog ispitivanja. Odvuć će vas u njihov ured.Prvo će bit ljubazni prema vama, upoznavat će vas ko na kavi, akasnije pokušavaju svom prisilom izvuć priznanje od vas. Služit ćese i lažnim iskazima. Zato pazite se, dobro se pazite. Ne žalim ninajmanji propust."

"Pazite na žensku. Neka ostane s Brunom u vezi."

Dina je s očajem pogledala Tonija nakon što je to rekao. "Kojesi ti smeće."

"Ne želimo ništa sumnjivo." ponovi Ivan. "Prekid jepreviše sumnjiv. Budite u školi zajedno, ne morate na ulici. Štose mene tiče, ne morate više progovorit ni riječi jedan s drugim."

"Može li jedna tajna?" pita Niko. "Zašto se ovajplavušan tako milo kurva za tebe? Što je kod tebe toliko posebno?"

Ivan se nasmije. "Probaj i vidit ćeš. Koliko ja vidim, on jenajpametniji od vas. Možda Bruno već zna, bez problema je pucao."

Nije više htio ovo slušati. Bruno je krenuo ustati, ali ga je Toninaglo uhvatio za ruku. "Nismo još gotovi."

"S tobom sam davno gotov."

"Mali misli da još ima neku privilegiju s njegovim starim.Nemaš ti pojma koliko ti mogu zagorčat život."

"Znam, to je sve što činiš."

"Jednog dana ćeš požalit što sebi nisi ispalio onaj metak uglavu."

"Već žalim. Mogu sad doma ili ima još informacija?"

"Idi slobodno, samo zapamti dobro ovo što ti govorim."

Otišao je sam kući. Nije htio s Dinom ni s Nikom koji ga gledaju sprezirom, a ni s Tonijem kojeg on jednako gleda. Nekad je htioodržati neki svog ugled u školi, kasnije je najmanje htio da ga segleda kao Tonija, sad je od dvoje ljudi koji mu najviše znače todoživio.

Ušao je u stan i vidio plavu kovertu, poziv na davanje iskaza, odmahsutra. Sigurno neće biti isto kao i zadnji put. Sada je nestanakjednog učenika shvaća mnogo ozbiljnije. Već se pričalo da su seprekopale sve kante za smeće da se nađe njeno tijelo, ali nijeništa nađeno. Njeni roditelji još uvijek vjeruju da je živa.

Branka se ubrzo našla pored njega i sjela je za stol s ogromnomknjižurinom. Neki na fakultetu nisu toliko učili. Nadao se da ganišta neće pitati jer se ovo nje ne tiče. Otišao je u kuhinju iuzeo sok. Trebao se barem nečim okrijepiti.

"Znaš li sad tko je to njoj učinio?" pita. Silovito seokrenuo i bio ju je spreman gađati čašom, ali tad se sjetio Ivanai kako se treba ponašati.

"Hoćeš više prestat?" pita.

"Zašto? Znam tko si i što činiš."

"Nemam pojma što je s njom. Možda je pobjegla dečku."

"Čula sam da je već imala dečka. Tvog prijatelja."

"Nekom drugom dečku. Nije joj bilo strano imat više od dvojiceu isto vrijeme." Zapravo su to bile glasine iz njene osnovneškole. Do sad se nije dokazalo.

Htio je poći u svoju sobu, što dalje od nje, ali ga ona nije htjelapustiti na miru. "Čula sam da su nešto njeno već našli."

Sigurno nisu. Ivan je bio dovoljno pametan da sakrije svaki trag. "Manemoj. Što?"

"U Lapadu, malo dalje od šetališta su našli u travi njenevlasi kose, krv i tragove mozga."

Ovo još nije bilo ni na vijestima. Očito policija nije htjelapustiti u javnost radi istrage, ali su informacije ipak nekakoprocurile.

"I ti si odmah povjerovala."

"Što ako se pokaže da je to istina?"

"Ne mogu vjerovat kako si glupa. Kod svake otmice dolaze lažnevijesti i neke gluposti."

"A ti se praviš veliki velikan. Mrziš tatu, a štitišubojicu."

"Tebi je tata velikan koliko god ti puta kosti razbije. Tajvelikan već zna za ovo i trudi se sve da sakrije."

Nekoliko sekundi naslađivanja je nestalo kad je shvatio da to nijetrebao reći, pogotovo njoj. Sad može lako otići na policiju čak iako oca zamrzi.

"Nije istina." reče i gurne knjigu na pod. "Lažeško pas, konju jedan."

Odmah je pobjegla u sobu i zalupila vratima. Čuo je kako je odmahbriznula u gorak plač. Nije ga bilo briga kako se osjeća nego štoće učiniti.

 Opet se zaključao u sobu i odlučio malo poraditi na stranici, ipakto ne smije zanemariti. Ono što je morao zadnje napraviti jest otićina Marelin račun i izbrisati ga, jer ipak više nitko nećekoristiti od toga, a pogotovo od njenih golih slika.