Trafika

20

Prošao je već Božić, Nova godina i praznici, kao da nisu bili. Najvažnija domaća zadaća mu je bila održavanje te stranice. Praznici su se većinom sastojali od izlazaka kada je pomagao Toniju i Nikoli u prodaji droge, budući da se o njih tražilo više. Ali barem je imao plaću ovaj put iako mu je život visio o koncu.

Sada su u školi znali u kupaonici prodavati drogu, što su znali i prije, ali nije bila ovako redovita aktivnost. U školi su se pravili da je sve u redu, gotovo su bili zlatni. Tučnjave skoro pa i nije bilo, ocjene su bile bolje, ravnatelj je čak postao sumnjičav.

Toni je najbolje glumio da se nije ništa dogodilo, neki su ga čak smatrali i kretenom jer se pretvarao da se smrt učenice nije čak ni dogodila. Niko je imao svoj razlog zašto je bio neraspoložen i demotiviran, cura mu je mrtva, ali je i dalje govorio da je sve u redu, samo da je malo potišten. Čak se ni a Brunu više nije rastresao, ali ga je i dalje gledao tim razočaravajućim pogledom.

Dina je bila poseban slučaj. Svi su vidjeli da smrt prijateljice još nije preboljela. S njim je još morala hodati. Uvijek bi došla pognuta kod njega, čak bi i drugi primijetili da joj se gadio. Pomalo je gubila na težini, a samo su je obline činile ženstvenom. Držala je jezik za zubima, ali je znala nekoliko puta imati napadaje tako da su je svi trojica morali dolaziti smiriti i odvajati od drugih.

Taj dan ju je opet našao kako se u ženskom zahodu skuplačala ispod umivaonika i plakala. Roditelji i školski pedagog joj je savjetovao psihologa, ali ona je odbijala, uporno odbijala. Nekoliko je puta molila svoje roditelje da promijeni školu ili da se odsele, ali tada bi trebali posjetiti i psihologa.

"Dođi." uzeo ju je za ruku i nježno izvukao. Na vratima su se pojavile njezine prijateljice koje su ih pogledale kao da im raste još jedna glava. S njima nije puno komunicirala, ali ni one nisu vidjele neki problem, samo bi odmahnule rukom.

Izašli su iz škole i otišli što dalje skoro do njegova stana. Tamo je stala i otrgnula mu se od ruke. "Kako sam samo do ovoga došla, ovisim o vama trojici. Zašto? Gadite mi se."

Nije ni morao govoriti zašto, oboje su znali razlog. Što će tek Ivan učiniti? Još nije komentirao njeno stanje, ali bi ih mogao ugroziti. Male prijetnje i propusti su rezultirali nečijom smrću.

"Sjedi." poslao ju je na klupu i sjeo točno do nje. Pokrila se po licu i naslonila glavu na koljena, a on joj je držao samo ruku na leđima. Nije ništa govorio jer je bolje kad ništa ne govori. Ovih je mjeseci naučio da kad netko plače da je najbolje da šuti i da se makne kad mu netko reče. Nekad se nije ni dobro maknuti jer bi taj sam mogao biti opasnost za svih.

Kad se smirila, uspravila je leđa i prošla rukama kroz kosu. "Kako sam samo ovako završila. Nisam ni žrtva, ni sam ni bolja od vas. Zašto ste mene u ovo upleli?"

Rado bi rekao da ni on to nije htio, Toni ih je preduhitrio i špijao Ivanu čim ih je čuo, ali to je bila jadna isprika, bolje da je šutio i pravio se glup.

"Nisam ni bolja od vas, to smo već dokazali."

"Kako?"

"Onaj incident sa mnom i Nikom u uredu? Sreća što su pištolji bili prazni."

"To je refleks. Svi bi sebe prvo spasili."

"I to s Marelom je bio refleks, kladim se."

Na neki način je i bio. Nikad ne bi imao muda sebi pucati u glavu. Da je pucao u Ivana ili Tonija, vjerojatno bi dobio metak od nekoga drugoga, zajedno još s nekim, ali Marela bi i tada bila mrtva.

"Ti imaš bolesnog ćaću. Možeš li mi reć što se sa mom događa?"

Nije bio psiholog, ali mogao je vidjeti što se s njom događa, isto kao s njegovim ocem početnički simptomi. On se nekako sa tom bolesti naučio nositi, simptomi su mnogo blaži, skoro neprimjetni, kod nje tek počinje i dobro napreduje.

"Vrištim po noći, moji ne spavaju. Rekli su mi da će me poslat psihijatru prije ili poslije."

"Tuži policiju." izvali kao da mu je netko ideju uvalio u glavu.

Pogleda ga kao budalu. "Molim?"

"Oni su te zatvorili bez razloga. Reci im da je to trauma iz pritvora."

Ne zna kad su simptomi počeli, ali prvi put ih je vidio nekoliko tjedana nakon sprovoda. Bio bi odličan potez tužiti policiju, ali tko zna koliko policija ima asova u rukavu i koliko bi pritvor traumatizirao jednu osobu. Uzrok bolesti njegovog oca je bio daleko gori, daleko gori od samog svjedočenja ubojstva, što se njemu dogodilo, ali ne samo to. Usput je bio dijete.

"Ja mislim isto što i njemu."

"Isto? Bolje da se opijam. Možda bi nabaviš nešto njegovo što pije. Bilo bi mi sto puta lakše."

Lijekovi su ublažavali simptome, koliko je znao, nisu baš liječiti, nekad bi napravili zombija od čovjeka i ne bi bio svoj, čak ne bi imao i emocije.

"Za sad nam je to najbolje rješenje."

"Da, kljukanje tabletama."

Uzela je torbu i otišla. Pustio ju je da ide svojim putem. Otišao je odmah u svoju sobu i nazvao oca.

"Što se ovaj put dogodilo?" pita čovjek ironičnim tonom.

"Dina pokazuje iste simptome ko i ti. Možda sebe ili nas ubije, ako nastavi ovako."

"Što bi ti? Da joj dam svog psihologa? Kladim se da bi nešto izvuko iz nje. Ne zaboravimo da se radi o maloljetnici i njeni roditelji bi se morali priključit."

"Trebaju nam tvoje tablete da se napokon ponaša normalno."

"Misliš da se mi s ovim tabletama ponašamo normalno. Očito nemaš pojma o lijekovima."

"Da, nemam. Treba mi nešto, ono što tebi pomaže."

"Ono što meni pomaže ne bi djelovalo isto na dijete duplo lakše i tri puta mlađe od mene. Usput zaboravljaš mogućnost da bi se ta mala mogla nakljukat s deset tableta."

"Treba mi nešto."

"Na onoj glupoj stranici imaš i psihologa za takve slučajeve. Naruči joj ga, možda i sebi."

Nije se toga uopće ni sjetio, a čudio se zašto nije ni Ivan. Našao je psihologa koji bi im pomogao bez upletanja zakona kako se nositi s krivnjom i mentalnim problemima kad je riječ o kriminalu, samo je sat koštao po dvjesto kuna. Ipak je zapisao broj koji će joj sutra.

Jedu novu stvar je vidio na stranici, crveni link u gornjem desnom kutu, nešto što je vjerojatno Iva dodao. Kliknuo je, što mu je izbacilo tami crveni prozor. Za registraciju su samo tražili ime, prezime i mail. Kad se registrirao, iskočila mu je snimka koja je vjerojatno išla u živo, a kraj nje chatbox. Na snimci je bio čovjek koji je radio nešto na računalu, dok su ostali pisali: CUT, CUT, CUT, KILL, KILL, KILL HIM. I want blood. Ready.

Engleska stranica, vjerojatno neki pornić ili striptiz u živo, da je barem bio. Ubrzo je netko s crnom maskom u crnom odijelu uhvatio čovjeka za vrat i zabadati mu nož u prsa. Sam čovjek nije znao što ga je snašlo, nije se imao vremena ni opirati, dok mu je krv tekla iz rana i usta, a ovaj je krvavim nožem samo bode dok čovjek glava ne padne na stol i nakon nekoliko trzaja ne premine. Za to vrijeme chatbox je bio prepun riječima: FAP, FAP, FAP.

Odmah je zatvorio laptop i zazvao Nikolu. Nije znao zašto njega, ali eto, zazvao ga je. Čuo je prije za Crvenu sobu. Klanje ljudi ili životinja za tuđi seksualni užitak sa prijenosom uživo, ali nije imao pojma da će se to pojaviti na toj stranici.

"Što ti hoćeš?" pita Niko.

"Jesi li vidio Crvenu sobu."

"Kakvu?"

"Crvenu sobu na stranici. Kolju uživo ljude da bi drugi drkali."

"I takve snimke prodaju skoro godinama na toj stranici. Što je sad problem? Ako ti smeta, izbriši."

"Znaš da ne mogu."

"Možeš, ali bilo bi posljedica."

"One snimke možda su stare godinama i vjerojatno lažne, ovo je stvarno, nema šanse da bi se namjestilo."

"Pusti me više, dovoljno sam mrtvih vidio pred svojim očima, ne trebam i online. Nemam vremena se ni bavit s njima." reče i poklopi.

Kome da se još požali? Nikome. Ljudi će umirati dok god bude ova organizacija postojala.