Justin's POV
Tri godine.Toliko je prošlo,od tog dana.Dana kada sam izgubio nešto najvrijednije što sam imao.Izgubio sam nju,svojom krivicom.Da se barem nikad i nije desila,da je nisam upoznao..Sad bi bila živa,pa makar i daleko od mene.Sve ove slike,videi,papirići,trebali bi da donose neke uspomene,a zapravo samo donose bol,koja je veća iz trena u tren,koja polako postaje nepodnošljiva,preteška da bi više živjeo sa njom.Sve ove stvari u glavi,truju,i uništavaju.Njene plave oči,duga crna kosa,najčudniji,a opet najljepši smijeh,urezani su u mislima i srcu.Sjećanje na naše zajedničke gluposti,iskradanja po noći,kupanja na jezeru,i smijanje do jutra su sve što sada imam,a to mi nije dovoljno.Treba mi da još jednom osjetim njen dodir,da još jednom čujem njen glas,samo još jedan minut da joj kažem da sam je volio više od ičega.Znam da neću više dobiti šansu,jer Bog ju je uzeo sebi,ali imam se pravo nadati,pravo sanjati.Stajao sam pored prozora,kod kojeg bi ona sjedila svakog kišnog dana,pila čaj i čitala knjigu.Znao sam svaki njen pokret,osmijeh,svaku naviku napamet.Znao sam da bi spustila glavu svaki put kada sam joj rekao da je lijepa,znao sam kako bi joj obrazi dobili crvenu boju,svaki put kada je bila ljuta,znao sam da me volila najviše na svijetu,onda kada bi me nazvala kretenom.Bila je posebna.Ljubav nije izražavala tim otrcanim riječima 'volim te'.Ona bi se nasmijala,rekla ti da si kreten,i zagrlila te.Ako ti je rekla da si kreten,bio si najsretniji čovjek na zemlji.Sjećam se kako bi svako jutro onako slatko protrljala oči,kada bi ju probudio,kako mi je trebalo sto godina da ju nagovorim da se digne iz kreveta.Pogled sam usmjerio još malo desno,na ono stablo,ispod kojeg smo sjedili satima,i pričali o nama,ispod kojeg sam ju prvi puta poljubio.Osjetio sam tiho škripanje vrata,ali nisam se htio okrenuti.Kao što sam i mislio,oko mene su se uskoro omotale mamine ruke.Pogledala je u mene,ali ja u nju nisam mogao.Nisam joj mogao niti zagrljaj uzvratiti,jer znam da bi se tada slomio.Nastavio sam gledati pravo, kroz prozor.
'Znam koliko ti nedostaje.'-Rekla je mama.Blago sam se nasmijao i odmahnuo glavom.
'Ne,to niko ni zamisliti ne može.'-Odgovorio sam,ne skrećući pogled.Mamine ruke su uskoro popustile moj struk,nakon čega je sjela na stolicu pored mene.
'Ovako nećeš pomoći sebi,niti njoj,Justin.'-Govorila je,pokušavajući pridobiti moju pažnju.
'Neka,ovako mi je dobro.'-Rekao sam joj,i slegnuo ramenima.
'Dobro?Pogledaj se kako izgledaš,Justin.Znam koliko ti je značila,koliko si ju volio,ali prošlo je tri godine,Justin,tri godine.Nema je viš..' -Nisam je pustio da završi.
'Ne!Nećeš reći da je nema više!Nećeš,jer je ona tu.Pogledaj.' -Rekao sam,prst upirući prema našim slikama.'Tu je!' -Viknuo sam.'Gle,tamo!' -Nastavio sam,sada pokazujući na plišanu igračku,koju mi je poklonila.'I znaš gdje još?Tu.' -Rekao sam,spuštajući desnu ruku na srce,nakon čega sam osjetio milion suza koje su se počele spuštati niz moje obraze,a nedugo zatim i mamine.Pogledala me očajničkim pogledom,kakvim samo zabrinute majke mogu pogledati.Znam koliko se brine za mene,isto kao i tata,baka,djed,Scooter,svi,koji su se kao slučajno,baš danas sastali u mom domu,ali moraju shvatiti.Ništa mi nije,niti će značiti kao ona,moja Arianna,a nje više nema.Pola mene,pola dobrog,normalnog,zaljubljenog mene je otišlo sa njom onoga dana,i nikada se više neće vratiti.Bilo šta da se desi,bilo koja djevojka da se pojavi,taj dio mene se ne vraća.Taj dio mene,počiva sa njom.Odmahnuo sam glavom,kajeći se što sam vikao,ali sada je bilo kasno.Legao sam na krevet,i gledao u strop.Koliko li sam samo dana tako proveo.Tijelom tu,a srcem sa njom.Mama je uskoro izašla iz sobe,ne rekavši ni riječi više.Okrenuo sam glavu desno,te vidjeo našu uvećanu sliku,koja je visila na zidu,te se lagano nasmijao.
'Koliko mi samo fališ,malena.' -Rekao sam,nakon čega sam zatvorio oči,moleći Boga da ih više ni ne moram otvoriti.
...
Zrake nejakog proljetnog sunca,probudile su me u jutro.Otvorio sam oči i okrenuo se na drugu stranu.Nisam imao snage ustati.Glava me bolila,previše.Glasno sam izdahnuo,skoro pa ljut.Mrzio sam ovakav osjećaj.Bacio sam prekrivač sa sebe,jer je bilo suviše toplo.Pogled mi je opet završio na onoj našoj slici.Bili smo tako sretni,tako mirni,sigurni da je cijela viječnost pred nama,ali očito smo se prevarili.Umoran od plača i razmišljanja,ustao sam i otišao u kupatilo,kako više ne bi gledao u sliku.Pustio sam toplu vodu da teče u tušu,dok sam svukao i preostali dio odjeće sa sebe.Ušao sam polako u tuš,nakon čega se voda počela slivati niz moje tijelo.Okrenuo sam se dokučiti moj šampon,pored kojeg je stajao i njen najdraži,nikad maknut sa police.Nisam dao da se bilo šta dira.Ovako ću bar ponekad dobit onaj savršeni osjećaj da je ona možda još uvijek tu,koliko god da bolilo,par trenutaka kasnije,kada se vratim u realnost.Završivši sa tuširanjem,dokučio sam peškir,te posušio kosu i tijelo.Drugi sam omotao oko struka i izašao u sobu.Uzeo sam čistu odjeću,prebačenu preko stolice i obukao se.Govorivši sam sebi,da se ponašam normalno,jer sam dovoljnu scenu jučer napravio,sišao sam u dnevnu.Nisam htio da ih ponovo sve brinem.Bit ću jadan neki drugi puta.Htio bi se barem porodicom zaokupiti danas,da ne mislim ni o čemu,osim njima.U dnevnoj sobi sjedili su mama,tata,baka,djed,te Jazzy i Jaxon.Njih dvoje su se nasmijali,čim su me vidjeli,nakon čega su potrčali prema meni.Sageo sam se i podigao ih oboje.Jučer sam ih ignorirao cijelo vrijeme,baš kao i ostatak porodice,ekipe,pa i svijeta.
'Jutro,bjaco.'-Jazzy je rekla,nakon čega me poljubila u obraz.Nasmijao sam se lagano.
'Jutro,svima.'-Rekao sam.Sjeo sam na slobodnu stolicu,i spustio Jazzy i Jaxona na pod.Postaju teški za nositi okolo.
'Jesi bolje?' Pitala je baka,spuštajući šalicu kafe.Samo sam klimnuo glavom,jer riječima se nisam mogao koristiti,s obrizom da sam užasan lažljivac.Ne,naravno da nisam bolje,ali oni to ne moraju znati.
'Spavao si ikako sinoć?' -Tata je pitao,okrećući list novina.
'Jesam,nešto kratko.'-Odogovorio sam,ne želeći sresti njegov pogled,iz maločas navedenih razloga.Nastala je ona neugodna tišina,ali na sreću,došli su nam reći da je doručak spreman.Svi smo ustali i prešli u terpezariju.Pričali smo za doručkom,o nekim nebitnim stvarima,kao vremenu,planovima za danas,i takvim glupostima.Mama i baka su rekle da idu sa Jazzy i Jaxonom u šetnju,a tata i djed da idu na golf.Zvali su i mene,ali odbio sam.Nisam imao baš volje za golfom,ili bilo čime sada.Nakon otprilike sat vremena,ostao sam sam u kući.Dohvatio sam laptop,te se ulogovao na twitter.Ako me iko sada može oraspoložiti,to su moji Belieberi.Čim su se korisničko ime i lozinka prihvatili,ispred mene se pojavila početna stranica twittera.Odmah sam retweetao par Beliebera,a neke follwovao.Nakon par minuta listanja,došao sam do tweetova koji su u sebi sadržali #ItsBeen3YearsNow i#AriannaIsStillInOurHearts.Ona je vjerovatno bila jedina moja djevojka,koja nije dobijala mržnju od ljudi koji mene vole.Jednostavno je bila takva,da si je morao voljeti.Umiljata,lijepa,fina prema svima,uvijek spremna pomoći,pa makar si joj bio i potpuni stranac.Koliko je samo Beliebera dovela do mene,koliko njih je pomogla da se prošvecraju na neke od mojih koncerata,meet & greeatova,koliko snova ispunila.Nekoliko puta sam se čak i ljubomornime osjećao,shvatajući koliko je pažnje dobijala ona,na mojim koncertima,slikanjima,potpisivanjima,a sada bi dao sve,kad bi je mogao gledati zajedno sa najdražim ljudima na svijetu,kako se smiju i slikaju.Dobijao sam mnogo podrške od strane Beliebera,govoreći mi da se držim,da budem jak,da znam da su oni na mojoj strani,pa sam napisao tweet 'you guys are the best,thanks ya'll' nakon čega sam spustio laptop sa strane.Bilo mi je dostao sebe ovako jadnoga,i znam da bi i nju živcirao ovakav,ali nekako,koliko god da sam pokušavao,nije mi uspijevalo.Nije mi uspijevalo biti 'normalan',smijati se iskreno.Čuo sam zvono na vratima,ali nisam htio ustati.Uskoro sam čuo Jadenov glas,i korake koji su se približavali.
'Hey,man.'-Rekao je,sjedajući do mene.Klimnuo sam glavom.
'Hello.' -Odogovorio sam.
'Jesi bar malo bolje?' Pitao je,skidajući jaknu.
'Ne znam..Jesam bolje nego jučer,ali nisam dobro.Daleko sam od dobroga.' -Objasnio sam.
'Razumijem.Čuo si sa nekime od njenih?' -Pitao je.Odmahnuo sam glavom.
'Nisam pričao sa njima nikako,otkako je..' -Ušutio sam.Jaden je spustio glavu,vjerovatno ne znajući šta da kaže.Mrzio sam sam sebe u ovim trenucima,kada sam bedirao ljude oko sebe,iako znam da me razumiju,ali..Možda bi trebao pokušati jače.Za sebe,za ljude oko mene,za nju..
