'Promjenio si se.' -Rekla je,na sekund dižući glavu od laptopa.
'Znam..' -Rekao sam tiho.Znam da ona misli fizički jer psihički me se ne sjeća,ali i dalje me boli kad ljudi kažu da sam se promjenio.Ne znam,smeta mi što neki smatraju da nisam više Kidrauhl,jer jesam.Samo sam odrastao.Znam,napravio sam dosta grešaka u poslejdnje vrijeme,ali svako mojih godina jeste,samo što se u moje greške petlja cijeli svijet.Shvatio sam da je pjesma završila ali ona je i dalje gledala u laptop.Zapravo,fizički jeste,ali mislima je bila negdje drugo.Nisam znao jel treba da uradim nešto ili samo da je pustim tako.Da su..pa da su stvari normalne,vjerovatno bi je samo zagrlio,ali..Polako je zatvarala oči,a onda bi ih naglo otvorila.
'Je..jesi dobro?' -Pitao sam,jer više nisam mogao da šutim.
'Jesam se ja..znaš,promjenila?' -Pitala je,sada podižući glavu.Šutio sam,ne znajući šta da kažem.Gledala je u mene vidno nestrpljiva da čuje odgovor.
'Fizički ili psihički?' -Upitao sam je,pokušavajući dobiti na vremenu.
'Oboje..' -Tiho je odgovorila,nakon čega je i drugu nogu stavila na krevet,te sjela na njih,okrenuta u mom smjeru.
'Fizički..pa da.Kosa ti je tamnije boje,nešto si viša,zgodnija..Psihički isto jesi.Činiš se jača,odlučnija..Nisi više mala curica koja je igrala kako su drugi svirali.Istina,i dalje se onako djetinjasto nasmiješ,ali..' -Slegnuo sam ramenima,ne znajući šta da kažem više.Klimnula je glavom.
'Ali..' -Počeo sam pa ušutio,ponovo se sjećajući da joj trenutno ne mogu reći sve što želim.
'Ali šta?' -Pitala je,nakon čega je ustala sa kreveta.
'Ništa,nije bitno..' -Odgovorio sam.Htio sam da kažem da je volim svakako,koliko god da se promjenila.Ako osobu stvarno voliš,koliko god da vremenom postane drugačija,moraš je voljeti i dalje.Ne znam kako neko može da kaže da je prestao da voli,jer se neko promjenio.Reći volim te,znači obavezati se biti uz nekog šta god da se desi.Niko od nas neće zauvijek ostati isti,svi ćemo promjeniti neke stvari na sebi,odrastanjem,što fizički što psihički.Ona..ona je savršena kakvo god da bila.Meni jeste.Na ljude mnogo drugačije počneš da gledaš u onom trenutku kad ih zavoliš ili pak zamrziš.Pogledao sam u nju,od glave do pete,dok je nervozno šetkala sobom,gore- dole.Svako malo bi se zakrenula na prstima,pa se uputila na drugu stranu sobe.Bila je preslatka tako,ako mene pitate.Nasmijao sam se lagano.Možda mi je sada prilika da..ma zajebi,uradit ću to.Ustao sam sa kreveta i otišao do nje,te joj ruke omotao oko struka,odzada,taman prije nego se opet okrenula na prstima.Osjetio sam da je duboko udahnula,jer je time pomjerila moje ruke.Nakon što je izdahnula,glavu je okrenula malo desno,samo da mi vidi dio lica.Bila je zbnjena,ali nije se bunila.Naprotiv,svoje ruke je još stavila na moje,lagano pomjerajući palac po mom dlanu.E vidite,to je onaj momenat,koji me vrati tri godine unazad,u one savršene momente,kada sam je mogao zagrliti i poljubiti kada sam htio.Baš kada se polako počela okretati još prema meni,u sobu je uletio Ryan.
'Ryan!!' -Viknuo sam,nakon čega sam se odmakeo od Arianne.
'Um..oprostite,ja sam..mislio sam..žao mi je.' -Rekao je,nakon čega je izašao i zalupio vrata.Arianna se nasmijala.
'Ryan..' -Rekla je,spuštajući glavu.'Poznavala sam ga,jel da?' -Pitala je.
'Da,jesi.' -Potvrdno sam odgovorio,nakon čega sam sjeo na krevet.
'A onaj drugi dečko?Njega isto?' -
'Da,i njega.Zapravo,preko njega smo se i upoznali.Na njegovom partiju.' -Objasnio sam.
'Chaz..Tako se zove.' -Dodao sam.Klimnula je glavom.
'Sve je tako čudno i drugačije.Mislim,do jučer sam vjerovala da smo se tek doselili ovamo,i da skoro nikoga nisam znala,a sada..Ne shvatam zašto je to uradio.' -
'Pa vjerovatno jer te htio maknuti od mene.Znao sam da me smarta krivime za tvoju sm..nesreću.Zapravo,i sam sebe smatram krivime,ali..nisam to mogao popraviti,nažalost.' -
'Bog je tako htio,i niko nije kriv za to.Niko od nas božju bolju ne može da promjeni.' -Sjela je do mene.
'I nemoj da se osjećaš krivime,više.Uostalom,sad nemaš ni razloga.Tu sam,i dobro sam.' -
'Da,ali neće više biti isto kako ti je bilo,jer se zbog mene i mojih ludih ideja ničega ne sjećaš.' -Rekao sam.Mrzim kako ovako brzo mjenjam raspoloženja,i sjebem se za sekund.To je osobina koju bi isčupao iz sebe i zapalio je,da samo mogu.Taj glupi osjećaj koji dobiješ najednom,onaj koji usere,ne samo tebe,nego i one oko tebe,jednostavno..Valjda me shvatate.
'Nemoj sada,ajde..' -Rekla je,stavljajući ruku na moja leđa.Tijelom mi je prošao osjećaj kojega dugo nisam osjetio.Koji mi je samo ona davala.Samo njena riječ,njen dodir.Opet je u mene gledala onako iskreno,svojim savršenim očima,iz kojih si uvijek mogao pročitati sve što usne nisu izgovarale.Stavio sam joj ruku na desni obraz,nakon čega sam palcem prešao preko njega nekoliko puta.Sjedila je ispred mene,lagano se smiješlila i sve je ponovo dobivalo smisao.
