Koncern 1: Ucijenjen 🔚

1. Šta više hoćeš?

- Šta TI radiš ovdje?, užasnuto je povikala.

- Došao sam razgovarati s mojim nadzornikom i arhitektom.

- TI si taj novi susjed?! - uzviknula je u nevjerici.

- A što ako jesam?

Zatresla je glavom. Ne, ovo se ne događa.

- Zašto si ovdje?

- Rekao sam ti... - započeo je i rukom pokazao na dvojicu koji su izašli pred kuću i nijemo promatrali sukob.

- Šta TI radiš u ovom kvartu i baš u ovoj ulici?

- Preuređujem svoju kuću - mirno je odgovorio gledajući je odlučno u oči.

- Baš si ovdje morao kupiti kuću?

- Da.

- Zašto?

- Zato što mi se svidjela i zato što moram negdje živjeti.

- Živjet ćeš ovdje?, raširile su joj se oči od nevjerice.

- Da, Marina, je li to neki problem?

Cinično se nasmijala.

- Molim vas, dečki, ostavite nas malo same, okrenuo se onoj dvojici.

- A ne, stanite, povikala je na njih i podigla ruku.

- Do kad ćete nas maltretirati ovom nesnosnom bukom i gomilama prašine?, pitala je svu trojicu, ali je pogled fiksirala na Tomislava.

- Radovi će biti gotovi do jeseni, oglasio se jedan od one dvojice.

- Do jeseni? Jeste vi normalni?

Šutke ju je promatrao dok se pjenila. Nije niti sanjao da će je ovdje sresti, mislio je da je već odavno otišla nekamo, da je udata, da je negdje vani... S druge strane, valjda mu se podsvjesno od svih kuća koje je gledao najviše svidjela baš ova, odmah do kuće u kojoj je nekada, nakratko, bio s ljubavi svog života. Podsvjesno se nadao da će je možda sresti, možda će doći baki u posjetu... Ni sam ne zna čemu se nadao, ali to sigurno nije bilo da će je svakodnevno viđati.

- Uništavaš mi život, uništavaš mi posao... Šta više hoćeš? Nije ti bilo dovoljno?, ispalila je dok se tresla, brada joj je zadrhtala, a oči ovlažile. Žustro se okrenula i otrčala u svoju kuću.

Tomislav je teško uzdahnuo i zatreptao. Koliki bol u tim njenim očima! Koliki prezir!

- Šta je ovo bilo?, zbunjeno mu se okrenuo Danijel.

- Stara priča. Ante, koliko će još trajati to brušenje i rezanje? Stvarno je nezgodno.

- Još najmanje tjedan dana, gazda, Ante se počešao po glavi slijegavši ramenima.

- Možete požuriti i smanjiti količinu prašine?

- Teško, gazda.

- Potrudite se.

Kad je Ante otišao, Danijel se okrenuo prema njemu: - Slušam te.

- Bivša cura.

- Koliko bivša?

- Prije vjenčanja.

- Čekaj, je li to ona koju si...?

- Da.

- Uuuuu, čovječe, koji zajeb. I sad ćete biti susjedi, cerio se Danijel i veselo trljao ruke.

- Danijel!, viknuo je Tomislav. - Nije zabavno. Nisam ni sanjao da ću je ovdje naći. Povrijedio sam je kao nitko i očito joj i dalje donosim nevolje.