Koncern 1: Ucijenjen 🔚

4. Kako ti se sviđa Inge?

- Stari, idemo u klub?, pitao ga je Danijel.

- Ne danas, umoran sam.

- Otkad si ti to umoran za provod?, čudio se ovaj.

Slegnuo je ramenima, a Danijel ga je fiksirao pogledom.

- Jel to neka pokorila ovog Casanovu?

- Šta te briga.

- Dečki, riješili smo se konkurencije, veselo je uzviknuo Danijel i podigao kriglu s pivom.

- U to ime...

Tomislav je samo odmahivao glavom, smijao bi se i on, ali je shvatio da je povrijedio Marinu i nije mu bilo do smijeha. Izvukao je iz džepa stotku i bacio je na stol.

- A ne, nosi tu lovu, mi častimo, riješili smo te se, povikao je Danijel dok mu je gurao novčanicu natrag u džep.

Na izlazu iz kafića sudario se s dvije cure koje su, potpuno upakirane za večernji izlazak, brbljale dok su ulazile. Jedna od njih mu se učinila poznatom, ali nije se time puno zamarao. Ona je njega dobro odmjerila od glave do pete, a oči su joj zadovoljno zasjale. Koketno mu se nasmiješila i stala ispred njega.

- Pa zdravo, lijepo te opet vidjeti, mazno je govorila dok mu je u nos udarao njezin jak parfem.

- Oprosti, žurim, hladno je odgovorio i pokušao je obići.

- Prošli put nisi žurio, nastavila je.

- Zamijenila si me s nekim, sad je već postajao ljut. Nema pojma tko je ona, možda je i bio s njom, ali je sigurno bio pijan i sigurno to nije bilo nedavno.

Uspio je doći do vrata dok je ona nadureno gledala u njegova leđa.

Da nije imao Marinu, možda bi i zastao, bila je visoka, vitka, zgodna plavuša, s takvima je proteklih godina redovito odlazio u mrak. Ali sad mu nije bila zanimljiva, još je bio pod dojmom prošle noći. Čim je pomislio na to, digao mu se. Krenuo je kući pa pod tuš, raditi ono što nije radio otkad je imao petnaest.

***

Vratili su se u Zagreb tek u subotu. Bilo je to groznih šest dana u kojima je morala raditi najgrublje i najprljavije poslove po onoj staroj zapuštenoj kući. Mama je po svaku cijenu htjela pokazati selu kako su oni fina obitelj i kako je ona marljiva i uredna žena pa je nemilosrdno tjerala i Marinu. Sve u kući su oprale, pola toga pobacale, poglancale onaj pohabani namještaj, oribale sve podove. Nikad se još nije tako naradila, ali još gore bilo je stalno kvocanje njene mame kako je dobro da to sve nauči jer će se nakon te beskorisne škole u koju ide ionako moći zaposliti samo kao čistačica. Čak ju je planirala ubaciti u hotel u kojem je i sama radila, za sada preko ljeta, a ako se pokaže dobra, možda i ostane. Marinu je pokosio očaj. U subotu, kad je stigla kući, nije više bilo ni traga one vesele i nasmiješene cure od prethodnog vikenda. Bila je blijeda, s podočnjacima i usnama čvrsto stisnutima u grču.

Svih tih dana mučio ju je onaj njegov grub odgovor. Mora ići? Kamo? Sigurno je bio s nekom curom. Je li mu ona samo igračka, možda skuplja trofeje pa je sada i njezino ime na polici pod rubrikom „djevice"? Bila je uvjerena kako ju je zaboravio i krenuo dalje, zašto bi se uostalom takav tip gnjavio s naivnom klinkom koja živi kao u zatvoru. Od one poruke nije mu se javljala, ali se nije javio niti on njoj. Ma da, zaboravio ju je, stoposto. Potonula je u još dublji očaj, jedva se suzdržavala od plača, ali nije smjela pred starcima.

Ovaj tjedan joj je bio baš paklen - izgubljena ljubav, težak rad i nemogući starci. Sada je definitivno shvatila da joj oni neće dopustiti da studira, a silno je htjela postati psiholog, htjela je pomagati mladima poput nje da se nose s problemima s kakvima se ona morala nositi. Shvatila je da će zaglaviti u istom hotelu gdje joj radi mama i čistiti tuđe smeće ako nešto ne poduzme pa je odlučila već sutra se izvući i otići do bake. Mora se spasiti. Mora!