Koncern 1: Ucijenjen 🔚

20. Novi dostavljač

Za sve slastičare ovo je bilo najluđe doba u godini, pa niti kod njih nije bilo drugačije. Počinjale su raditi svakog jutra već u sedam, radile bi do osam, devet navečer, a onda bi se samo srušile u krevet. Lidija je tih dana redovito ostajala spavati kod njih, bilo je glupo da troši vrijeme i energiju na odlaske u svoj stan gdje je ionako nitko nije čekao. Veru su uspjele izbaciti iz kuhinje jer su se bojale da je to za nju prenaporno pa je ona preuzela naručivanje i dogovore s kupcima, a za dostavu su angažirale dva studenta jer se same nisu imale vremena maknuti iz kuće. Čak je i Mario bio zaposlen: unosio je u kompjuter evidenciju o narudžbama i isporukama koje bi mu baka izdiktirala.

Kroz hodnik zasićen mirisima vanilije, cimeta, ruma, čokolade i ostalih aroma najednom je do kuhinje dopro nervozan ženski i odlučan muški glas.

- Pustite me u kuću! Šta vi sebi umišljate?, urlao je ženski glas.

- Gospođo, molim vas da se smirite i predstavite.

- Šta te briga ko sam ja, balavac jedan, vikala je žena.

Marina je provirila iz kuhinje.

- Majko?

Josip se iznenađeno okrenuo.

- Oprostite, Marina, nisam znao, gospođa se nije predstavila.

- Sve u redu, Josipe, samo ste radili svoj posao. Majko, šta ti radiš ovdje?, okrenula se prema mršavoj ženi u ofucanom smeđem kaputu.

- Vidim, dobro ti ide u životu, umjesto odgovora ispalila je njezina uvijek otrovna majka dok je pogledom odmjeravala unutrašnjost kuće.

- Ide, ali ne zahvaljujući tebi. Zato te opet pitam: šta radiš ovdje?

- Nećeš me pustiti unutra?

- A uđi, slegnula je ramenima i krenula prema salonu, sada pretvorenom u ured. – Budi brza, imamo jako puno posla, rekla joj je dok je sjedala. Uopće nije imala volje razgovarati s ovom ženom koja ju je rodila, ali joj nikad nije bila prava mama, što je i dokazala kad je se tako lako odrekla. Ana je nju premjeravala onim svojim hladnim plavim vodenastim očima dok je ljutito stiskala usne i nervozno gnječila torbu u rukama. Vidjelo se da nešto treba. Šutjele su dok Marini nije dojadilo.

- Slušam. Zašto si došla?

- Otac ti umire.

Marina se lecnula. Odrekli su se i nje i svog unuka, nisu se ni vidjeli ni čuli više od deset godina, nije osjećala nikakvu povezanost s njima, ali opet...

- Što mu je?

- Rak.

- I što očekuješ od mene?

- Novce, terapija je skupa. Ti ih imaš puno, imaš ovu kuću, bogatog ljubavnika...

- Imam i sina koji je tvoj unuk i kojeg nikad u životu nisi vidjela niti si pitala za njega, Marina je bila ljuta.

- Imaš kopile, frknula je Ana. Marinin pogled se u tom trenutku zaledio na vratima salona, gdje je stajao šokirani Mario kojemu su iz ruke popadali svi papiri.

- Dušo, nježno ga je pozvala i krenula prema njemu, no on se okrenuo i otrčao u svoju sobu. Pojurila je za njim.

- Dušo, molim te, ne plači, nije vrijedno, govorila mu je nekoliko minuta kasnije dok ga je grlila na njegovom krevetu. Mali se tresao od plača.

- Molim te, dušo, nemoj plakati, ti dobro znaš da imaš i mene i tatu i bake i svi te mi volimo, gladila mu je kosu i nježno pričala.

- Pa i ovo mi je baka, a ona me mrzi, šmrcao je. Prepoznao je ženu koja ga je nazvala kopiletom s jedne fotografije koju je baka Vera držala u svojoj sobi.