Koncern 1: Ucijenjen 🔚

10. Zašto si me sakrila?

Bila je večer. Iz susjedne kuće je kroz otvoreni prozor dopirala fina muzika koja se povremeno gubila u žamoru, smijehu i povicima. Najglasniji je bio ženski hihot koji joj je najviše parao uši. A što je očekivala? Svi ti tipovi su mladi, zgodni i puni love, naravno da se neće sami zabavljati. Bezbroj puta si je rekla „makni se od ovog prozora", ali dupe joj se prilijepilo za fotelju.

Vidjela je siluete kako šetkaju, naginju čaše i grle neke niže siluete. Koja li je njegova?, pitala se dok su joj se oči ovlažile. Isuse, Marina, daj se zbroji, pa deset godina on više nije tvoj. Pljusnula se, ne mentalno nego si je zaista dala jedan blagi šamar da se nekako osvijesti, naglo ustala i otrčala u prizemlje. Radit će bilo što, bilo što samo da prestane mučiti samu sebe.

Nije vidjela jednu usamljenu visoku siluetu kako nepomično gleda u njezine prozore.

Drugog jutra je ustala rano, a iz Mariove sobe već su dopirali oni odvratni zvukovi grgljanja, pucačine i urlikanja.

- Već igrica?, prekorila je svog sina koji je koncentrirano ubijao nekakva čudovišta.

- Nisam mogao spavati, slegnuo je ramenima i poklopio laptop. - Mama, moram te pitati...

- Pitaj.

- Obećaj da mi nećeš lagati.

- Mario, uvijek smo govorili istinu. Sjećaš se šta smo rekli o laganju?

- Jel novi susjed moj tata?

- Otkud ti to?, na trenutak je čvrsto zatvorila oči. Došao je taj dan, malo prerano, ali sada više nema odgađanja.

- Jako smo slični. Reci mi.

- Je, on je tvoj tata.

- Zašto sam ga tek sad vidio?

- Dugo je živio vani.

- Zašto me nikad nije posjetio? Zašto me nije htio vidjeti?, Mariu je počela podrhtavati brada.

- O dušo, nije bilo tako, Marina ga je zagrlila. - Nije bilo tako. Dođi, idemo na doručak pa ćemo pričati.

Mario je brzinski u sebe utrpao tost, popio dva gutljaja mlijeka i pogledao ju. - Gotov sam.

Uzdahnula je.

- Dobro. Šta želiš čuti?

- Zašto moj tata nije htio biti sa mnom?

- Nije tako bilo, dušo. Tvoj tata nije znao za tebe.

- Sakrila si me od njega?!, Mario je uzbuđeno viknuo.

- Nisam te sakrila, Mario. Kad sam doznala da sam trudna, on se već oženio.

- Ipak si me sakrila, rastužio se.

- Ljubavi, tvoj tata imao je drugu obitelj i nisam mu htjela smetati. Ti ovdje imaš svoju obitelj, imaš mene, baku Veru, imaš Lidiju...

- Ali nemam tatu! Svi moji frendovi imaju tate, dvije suzice su mu potekle niz lice.

- Oh, dušo, imaš i ti tatu, vidio si ga jučer. I on se razveselio kad te je vidio, sigurna sam da ćete se sada družiti i svima ćeš moći pokazati svoga tatu.

- Ti si kriva. Zašto si me skrivala?, jecao je.

Marina ga je čvrsto zagrlila i mazila po kosi. I njoj su niz lice tekle suze. Kako nije vidjela koliko Mario pati što nema tatu? Nikad mu nije rekla tko mu je otac, mislila je kako će mu to reći kad bude stariji pa će njemu prepustiti odluku hoće li mu se javiti ili ne. Da je znala koliko njezin sin čezne za ocem otišla bi već odavno u Beč i kampirala pred Tomislavovom kućom dok ga ne prihvati, pa makar imao deset supruga.