Koncern 1: Ucijenjen 🔚

5. Zaruke desetljeća

Tomislav je bijesan izjurio iz sale, potrčao niz stepenice i začas bio na ulici. Zgadila mu se ta golema blještava zgrada koja je bila napravljena da pokazuje moć Hallerovog koncerna, zgadili su mu se svi ti hladni ljudi koji samo pričaju o eurima, kvadratima, rokovima i uvjetima. Nije više mogao vidjeti niti onu nametljivu Inge, tako izvještačenu i ispeglanu. Ona se sigurno ne bi oduševila izlaskom u običan kafić gdje nastupaju mladi jazz muzičari. Pozvao je taksi i dao mu adresu svog hotela. Otišao je u bar. Htio je biti sam, piti i ne razmišljati ni o čemu.

***

- Kava poslije?, stigla joj je Jasnina poruka dok su bile na zadnjem satu.

- Može.

- Oho, nemaš sudar?

- Pričat ćemo.

Čim su zasjele u kafić pored škole, Jasna je krenula: - I? Di ti je dragi? Zašto nemaš sudar? Šta se dogodilo?

- Daj, polakše malo, ko na saslušanju sam. Dragi je na putu, zato nemam sudar, ništa se drugo nije dogodilo.

- Di je na putu? Kad se vraća?

- Jasna, šta ti je? Ponašaš se ko najgori isljednik.

- Samo mi je žao vidjeti te tako pokislu. Ti si se, stara moja, ozbiljno zatelebala. Jel napokon pao prvi seks?

Marina je pocrvenila i spustila glavu.

- Ahaaaa, jeeee. Bravo stara, daj pet, ova je počela urlati ko luđakinja.

- Daj se malo stišaj, šta ti je? Ne moraju svi čuti, Marina je bila u panici.

- Pa nemaju oni pojma o čemu se radi, smiri se. I, kako je bilo?

- Super, najbolje na svijetu, stidljivo joj je priznala.

- A šta ti ja govorim?

- Nisam ja ti, ne mogu to samo tako.

Jasna se uvrijedila.

- Ne radim ja to samo tako.

- Oprosti, nisam ništa loše mislila. Ti znaš kakvi su moji, ne mogu izlaziti kao ti, ne mogu nekoga niti upoznati, da Tomislav nije bio uporan i čekao me pred školom...

- Pričaj, kako ste onda uopće uspjeli?

- Bila sam preko vikenda kod bake i natjerala me navečer na izlazak. Čak mi je zabranila da dođem do 11, rekla je da me neće pustiti u kuću ako se vratim tako rano, veselo je pogledala svoju prijateljicu i nacerila se.

- Ahhh, blažena baka, nasmijala se Jasna. - I kad si došla?

- Ovaj, ujutro.

- Opaaaa! To, sestro, Jasna je opet počela vrištati, a ljudi u kafiću su ih zabavljeno promatrali.

- Jasna, sramotiš me, stvarno, daj se malo skuliraj.

- Neću, napokon si postala žena, to je za proslaviti. Konobar!

Marina je nemoćno vrtjela glavom, ali se pritom i smiješila. Jasna je stvarno znala učiniti život zabavnim. Bila je vesela, nasmijana, brbljava i dobroćudna. Jedina je u razredu bila dovoljno strpljiva da održava prijateljstvo s Marinom koja nikad nije mogla na rođendan, u kino, na koncert... pa nije mogla niti njegovati tipična srednjoškolska prijateljstva.

- Dobro, daj mi sad reci šta ima kod tebe novoga? Samo mi nemoj reći da nema ništa.

- O da, ima. Idem u London!