Koncern 1: Ucijenjen 🔚

14. Vrijeme je da se probudiš

Marina je u kuhinji pila prvu jutarnju kavu kad ju je iznenadio mobitel. Dora ovako rano?

- Marina, bok, Dora ovdje.

- Bok, Dora, što je tebe probudilo ovako rano?, zabavljeno je pitala Marina.

- Ništa dobro. Molim te sjedni.

- Dora, plašiš me. Šta je bilo?

- Tomislav je u bolnici, uzdahnula je Dora. Marina se skljokala na stolac u kuhinji.

- U bolnici? Zašto? Koliko je loše?

- Ne znamo, upravo se mama i ja spremamo k njemu. I vi idete s nama.

- Rado, Dora, ali mislim da to nije pametno.

- A ja mislim da je. Marina, on je u komi i mislim da bi mu ti i Mario mogli pomoći da se probudi. Molim te...

- Ali Inge...

- K vragu i Inge! Šta misliš da ona tamo sjedi uz njega? Ako i sjedi, izbacit ću je, ona mu samo može štetiti. Molim te, to je moj buraz, znaš šta je on učinio za mamu i mene, ja ću za njega napraviti sve što treba, Dora je počela isprekidano disati, jasno se čulo da se bori sa suzama.

- OK, kad krećemo?

- Naručile smo avion za 11, nije mogao ranije. Za pola sata dolazimo po vas, budite spremni, odredila je i prekinula poziv. Marina je nemoćno spustila glavu na stol. Tijelom joj je prolazila jeza. Svih ovih godina patila je za njim bez obzira na to kako je završila njihova veza. Bila se pomirila s tim da ga neće nikad više imati, ali i to je bilo podnošljivo sve dok zna da je on tamo negdje živ i zdrav. Ali ovo... Ovo ju je dotuklo.

- Marina, šta je bilo?, baka ju je zabrinuto gledala.

- Tomislav je u komi, jedva je promucala.

Vera se na trenutak trznula, ali je odmah preuzela stvari u svoje ruke. - Onda idete k njemu, odmah. Idi budi Maria i spremaj se, šta čekaš! Nema očajavanja, potrebni ste mu. Ajde, ajde, diži se.

Munjevito je ustala i potrčala u Mariovu sobu svjesna da je baka opet u pravu.

Mario se upravo protezao u krevetu.

- Ustaj brzo, ljubavi, idemo na put, počela je već s vrata.

- Na put? Kamo? Zašto?

- Idemo u Beč do tate.

- Jupiiiii, skočio je iz kreveta.

- Samo brzo, molim te, za pola sata dolaze tvoja baka i Dora po nas. Idem se spakirati. Uzmi si stvari za nekoliko dana, doći ću ti pomoći.

Dobro da nije pitao zašto tako iznenada putuju, objasnit će mu kad krenu, sad nije bilo vremena. Luđački je pobacala nekoliko stvarčica u kofer, uopće nije razmišljala što će ponijeti, samo je htjela što prije doći do njega, uzeti ga za ruku i šapnuti mu da mu sve oprašta, samo neka se probudi, neka se probudi...

***

Već je peti dan sjedila pored njegovog kreveta. Stanje je bilo nepromijenjeno, Tomislav se nije budio, iako su mu tjelesne funkcije bile u normali - samostalo je disao, samostalno mu je kucalo srce, aparati nisu pokazivali nikakve anomalije. Liječnici su pretpostavili da je to stanje posljedica nekog jakog stresa i iscrpljenosti od čega je doživio udar, ali Marina je bila sumnjičava. Ta on uopće nije djelovao iscrpljeno. Doduše, nije znala što se dogodilo u ona tri dana koliko je bio u Beču prije nego se srušio, ali nije se takav jak muškarac mogao za tri dana potpuno iscrpiti.