Ljubav do nebesa

Poglavlje 2.- Prilika za ugrabiti

  „ Novi posao? Za koga? Sigurno nešto privatno."

„ Da, jest. Giovani i Fabri."

„ Oh, djevojko! Pa ti, stara imaš više sreće nego pameti! Gle, znam da ne čitaš te kolumne i to, ali ako ti se ukaže prilika i imaju tamo nekog zgodnog samca, ugrabi ga. Bit ćeš jebeno bogata i zadovoljna do kraja života."

„ Riki!" vrisnula je u nevjerici, „ ako ovo sjebem, neću više nikad dobiti niti jedan posao. Pa to dvoje mi može srediti deportaciju!"

„ Hm, u redu, istina. Ovako i onako ti je netko već sredio otkaz."

Francesca je frustrirano uzdahnula kad se sjetila tog incidenta prije jedanaest mjeseci. Otpustili su je samo tako, bez ikakvog objašnjenja zašto. A, dosje joj je bio besprijekoran. Taman je bila dobila i priliku biti kapetan na Boeingu! I od tada nije nigdje mogla dobiti posao osim u pekari u kojoj je radila. Da joj Riki nije ustupila svoju rezervnu sobu, ne bi imala ni krov nad glavom.

Stan u kojem je do tada bila živjela, nije imala čime plaćati nedugo nakon otkaza jer su joj odbili isplatiti zadnju plaću koja joj je pripadala, no kako je Riki svoj stan kupila mogla joj je bar davati za režije. Tako se nije osjećala kao totalni treći kotač.

„ I kada je razgovor?" upitala je Riki.

„ Sutra ujutro u deset u njihovoj kući, tako je napisala u mailu."

„ O, o, to ne zvuči dobro. Čula sam dosta o toj Giovani. Navodno može biti prava kučka. Ne bih joj ulazila u teritorij."

„ Uvijek tako optimistična" promrmljala je suho pa ustala sa sofe, „ izlaziš večeras?"

„ Da" potvrdila je Riki.

„ S onim turistom? Kako se ono zove? Manuel?"

„ Emanuele" ispravila je svojim lošim francuskim naglaskom, „ ševa je dobra. Stvarno dobra. Morala bi probati."

„ Da... što god..." promrmljala je.

„ Nije uvijek tako bilo" podsjetila je Riki, „ do one noći si uživala u pažnji. Što se promijenilo?"

„ Ne želim razgovarati o tome."

Zaista nije željela razgovarati o tome. Sama pomisao na tu noć tjerala joj je toplinu u pogrešne dijelove tijela. Ubacila je ostatke od ručka u mikrovalnu pa sjela za šank. Ipak, Riki ju je nastavila promatrati poput lešinara preko naslona za sofu.

Riki je upoznala odavno, u prvim tjednima svog posla za firmu u kojoj je radila do prije jedanaest mjeseci. Riki je bila stjuardesa i letovi su im se uglavnom preklapali. Žena je bila godinu mlađa od nje, i sa svojih dvadeset i osam godina živjela je život svakom stanicom svog bića. Zabave, nova poznanstva, budne noći, istraživanje njihovih destinacija činile su njenu samu bit.

Neko ju je vrijeme i ona pratila, odlazila s njom u klubove, upoznavala nove ljude, imala aktivan seksualni život, istraživala nova mjesta. Uz to je imala dobru plaću i mogla si je priuštiti dobar život. Bar kroz godinu dana. Onda joj je dojadilo. Ne, nije joj dojadilo. Shvatila je da je odjednom postalo razočaravajuće.

„ Oh, ma daj! Reci mi! Sad kad dobiješ ovaj posao nećemo se toliko viđati. Mora da je bilo loše kad tako šutiš. Rekla sam ti da moraš probati cure. Ja bih te vjerojatno mogla zadovoljiti bolje od tog tipa."

Ignorirala je njen komentar. Od samog je početka znala da Riki privlače oba spola, no ona nije bila u tom timu. Riki je samo prokomentirala kako je to šteta, no nikada više nije pokušala poduzeti korak prema njoj. Tu i tamo bi joj uputila koji takav komentar, no ništa više.