Ljubav do nebesa

Poglavlje 9.- Oteta na kolodvoru

   „ Ne pričaš baš puno."

Skrenula je pogled preko ramena kako bi utvrdila o kojoj se od blizanki točno radi. Bog je znao da se zaista nije željela baviti s Marcellom. Izbjegavala ju je poput kuge što je bolje mogla. Odahnula je kada je shvatila da je riječ o drugoj blizanki.

Istina, trudila se ne nametati u društvu. Kao prvo, bila je njihov radnik, a kao drugo, to ovako i onako nije bila njena financijska liga. Nije imala predodžbu o čemu bi to ona uopće mogla razgovarati s tim ljudima.

„ Pa, tvoja sestra nije baš ostavila dobar dojam. Pokušavam ostati profesionalna i ne zabadati nos u sve ovo."

„ Hm, da, Marcella ponekad nema takta" složila se spustivši se na sofu do nje, „ želiš malo?"

Ponovno je odvratila pogled sa ekrana laptopa na kutiju koju joj je druga žena pružila. Bilo je opće poznato da je Alexandra bila trudna i da uživa konzumirati velike količine čokolade. No, tada je po prvi puta primijetila što zapravo piše na omotu čokolade. Elegantnim zlatnim kurzivom, na svakoj individualno omotanoj pralini, nalazio se natpis Romanov.

„ Hvala" promrmljala je uzevši jednu iz kutije.

Zanemarila je činjenicu da se Alexandra naslonila na njeno desno rame i nimalo suptilno stala zuriti u njen ekran dok je ona pregledavala proizvodnju čokolade Romanov. ... Lanac prodavaonica u svim većim gradovima Italije... uspješan posao ruskog para Adrea i Tatiane Romanov... teške optužbe na račun vlasnika: voditelji sibirske mafije?... Žena nestala bez traga, optužbe odbačene...

„ Nisi znala?"

„ Što to?"

Krasno. Baš prekrasno. Samo joj je još i druga nedostajala. Podigla je pogled na harpiju koja se je poslužila svojom standardnom jutarnjom kavom i spustila se na sofu do Alexandre. Nekoliko je trenutaka vladala potpuna tišina prije no što je Marcella napokon progovorila.

„ Otvori ovaj treći članak."

Učinila je kako je tražila, a pred njom se otvorio portal i između ostalog slika mlade žene blistavog osmjeha. Bila je mlada, možda nekoliko godina starija od nje same.

„ Zvala se Serena i imala je dvadeset i pet godina."

Podigla je pogled prema Marcelli koja je ustala i stala nasuprot nje sa rukama čvrsto prekriženima na prsima. Glas joj je poprimio onu ledeno hladnu notu kojom joj se obraćala onaj prvi dan, a koji je sada prepoznavala kao „odvjetnički" glas.

„ Ubili su je" nastavila je hladno, „ prije četiri godine u Milanu. Našli su je u Assianu, zakopanu pod temelje neke barake osam mjeseci kasnije. Bez dokumenata, bez odjeće, osakaćenog lica, silovanu, bez imalo integriteta.

Bila je studentica novinarstva i to joj je bila prva priča. Nanjušila je što se događa. Do tada su sve bile samo špekulacije. Znalo se tko su Romanovi iza zatvorenih vrata, iza krinke luksuznog lanca čokolada, no nikada nije ništa izašlo iz njihovih zidova. Nisu postojale ni indicije, a kamoli dokazi protiv njih. Ništa, sterilno.

A, onda sam dobila poziv nakon što su otkrili njen identitet. Ima stariju sestru koja je odlučila podići tužbu. Navodno, ne mogu to službeno reći jer bi me moglo stajati dozvole, navodno je i država stala uz nju i prati razvoj ovog svega i samo čeka da uskoči.

Problem je taj da nitko nije voljan reći išta o Romanovina, ni dobro, ni loše. Nitko ne govori ništa. Ne možeš naći osobu koja će nešto reći. Svi se drže zajedno kao sekta, lojalni su."

„ Osim Dimitrija" zaključila je, „ znači sve ovo je samo jebeni način da vam on nešto kaže."

„ Recimo, da" potvrdila je Marcella.