Ljubav do nebesa

Poglavlje 16.- Ponovno u kokpitu

 „ Ne."

„ To je bila tvoja ideja."

„ Moja ideja je bilo skakati s mosta, da. Ali, ne prema vodi!"

„ Ti si odabrala ovo mjesto."

„ Povlačim sve što sam rekla. Odustajem. Ne mogu ja ovo..."

Trebala su im tri tjedna da odu na taj izlet jer je, naravno, u Milanu konstantno kišilo. A, sada je bila gotovo u napadaju panike i nije željela skočiti s mosta kojeg je sama odabrala. Zadnjih je tri minute neprestano pogledavala preko mosta na rijeku ispod njih i psovala ispod glasa. Ipak, nije odlazila. Čvrsto je stajala na mjestu i riječima se bunila protiv skoka.

„ Ako želiš otići..."

„ Ne, ostat ću" prekinula ga je i stegnula remen oko sebe, „ mogu ja ovo."

„ Ne moraš dokazivati ništa. U redu je da te je strah."

„ Moram početi letjeti idući tjedan, a još ne znam jesam li u mogućnosti. Ovo mi je idealna prilika."

„ Ne moraš letjeti. Rekao sam ti da možeš neko vrijeme samo sjediti s kolegama u kokpitu."

„ Ne."

„ Skačete odvojeno ili..."

„ Zajedno" prekinula je djelatnika koji je osiguravao remenje oko nje, „ ako ja umrem i on umire sa mnom."

„ Želite na jedno uže ili..."

„ Odvojeno" opet ga je prekinula i obrisana mokre dlanove o traperice, „ on je teži od mene. Ne želim da me povuče u vodu."

Upute su joj ostale u magli dok se penjala na ogradu mosta. Duboko je udahnula i spustila pogled na provaliju ispod sebe. Visina joj nije smetala. Uživala je u slobodi koju joj je pružala. No, činjenica da će se srušiti prema vodi bila je potpuno druga stvar i utjerivala joj je strah u kosti.

„ Pa, vidimo se dolje."

Zatvorila je oči kada je spustio poljubac na njen obraz, prislonio kažiprst i srednji prst na čelo u znak pozdrava pa se jednostavno bacio u provaliju ispod sebe. Promatrala ga je kako roni kroz zrak dok mu ruke ispružene iznad glave nisu uronile u vodu.

„ Glava prvo, nakon toga tijelo" uputio ju je čovjek iza nje.

„ U redu" promrmljala je, „ ako umrem, vi me imate na duši."

I s time je skočila. Vrisnula je dok joj je sila teža izbijala zrak iz pluća, a bistra voda rijeke joj se sve više približavala. Sve što je čula u očima bio je šum zraka oko nje, a što je brže padala i približavala se vodi, to ju je panika sve više hvatala.

Ispružila je ruke iznad glave taman prije no što su joj prsti dodirnuli površinu vode. Isprekidano je uzdahnula kada je shvatila da je stala. Voda svega nekoliko centimetara od nje mreškala se na vjetru. Nastavila je duboko i ravnomjerno disati i samo promatrati vodu od koje se polako odmicala dok su je povlačili nazad na most.

„ Ipak si živa" primijetio je Dimitrij čim su je podigli nazad na čvrsti beton mosta.

„ Čudno" promrmljala je sarkastično i silom pokušala skinuti prsluk i remenje sa sebe, „ nadam se da si odabrao nešto manje opasno po život nakon ovoga."

„ Ti si odabrala bungee jumping. I da, nije ništa opasno po život. Hajde."

Obgrlio ju je rukom oko ramena i povukao je na svoja prsa. Iako to nije željela pokazati, osjetio je kako lagano drhti od šoka. Nije nikada otvoreno priznala da je rezervirala taj skok jer se željela suočiti sa svojim strahom od vode, no čim su stupili na taj most, to mu je postalo kristalno jasno.