Ljubav do nebesa

Poglavlje 4.- Boeing cura puna inata

  „ Sereš!"

„ Mrtva sam ozbiljna, Kikiriki."

„ Oh, mrzim taj nadimak" mrmljala je Riki s njenog kreveta, „ od svih ljudi..."

„ Da, on" potvrdila je valjda po stoti put tu večer poput nekakve papige.

„ I kako je to prošlo? Želim sočne detalje."

„ Nema sočnih detalja" podsjetila je s uzdahom, „ hladan je kao led. Profesionalan. Ništa više."

„ Mmm, dakle totalno razočaranje. I sad mi još odlaziš sutra ujutro na taj luksuzni odmor i ostavljaš me samu."

Zakolutala je očima kada je Riki dramatično uzdahnula pa nastavila pakirati svoj i inače skroman ormar u osrednji kovčeg. Da, bila je razočarana, no nije joj trebalo dugo da shvati da ona tog čovjeka nikada nije ni poznavala i da ne bi trebala biti toliko šokirana.

Osim da je Rus, pilot i da je izrazito dobar u seksu, nije znala ništa o tom tipu. Nije imala ideju kakva je osoba ni prije, a ni sada. Bio je tajnovit, otkrivao je malo, pričao je malo i bio oštar. Gotovo kao da se branio od nje.

I ona definitivno nije išla ni na kakav luksuzan odmor. Ranije tog dana, točno u osam ujutro dobila je mail u kojem ju Giovani i Fabri obavještavaju o detaljima njenog prvog posla. Čim je vidjela naslov predmeta ljetovanje u Palermu znala je da neće tako skoro vidjeti Milan.

Kada su rekli da očekuju da će im biti na raspolaganju u svako doba dana i noći, nije mislila da to misle ozbiljno. Očekivala je letove nekoliko puta mjesečno i između njih život u Rikinom stanu, a ne odsjedanje s njima dok putuju. Nisu napisali hoće li joj troškove smještaja odbiti od plaće, no onda joj je sinulo da je smještaj vrlo vjerojatno njihov i da ga ni oni ne plaćaju. I sve se bojala kako će podnijeti boravak s tim ljudima.

„ Tiha si. Što te muči?" upitala je Riki.

„ Mislim da će biti jako teško raditi s tim ljudima" priznala je sjevši do nje na krevet, „ tako su... nedohvatljivi, superiorniji. Imaju sve, Riki. Kuću kao njihovu nisam nikada ranije vidjela. Sve je unutra savršeno. Imaju najuspješniju odvjetničku kompaniju u jebenoj Italiji, para kao blata i još uz sve to imaju obitelj i jedno drugo.

Kad sam ušla u tu kuću, točno sam znala da mi tamo nije mjesto, da sam ja iz neke niže klase. I taj pogled. Nikada u životu me nitko nije toliko osudio i degradirao me jednim pogledom. Niti moja majka, a pričala sam ti kakva je.

Točno mi je dala do znanja da je ona šef, da je to njen teritorij, da sam ja samo njen radnik i da nisam ništa posebno. I nije ni trepnula. Pozvala me u svoju kuću i tako me osudila na prvu. Kako ću provesti svoje vrijeme sa takvom osobom?"

Na trenutak, Riki je samo šutjela. Što je bilo čudno jer šutnja nije bila programirana u kod njenog bića. Ta je žena uvijek i u svakoj situaciji imala nešto za reći. No, sada je očito pažljivo birala riječi.

„ Ona je tvoj šef" započela je, a Francesca joj je potvrdno kimnula itekako svjesna tog, „ i očito joj jako dobro ide u životu. I mislim da kao takva zaslužuje poštovanje. Ipak, to ne znači da bi joj trebala dati da te gnječi. Ako te bude tako maltretirala, onda joj to reci i ako je potrebno daj otkaz. Niti jedan posao nije vrijedan da ti netko uništava integritet ma koliko dobro bio plaćen."

„ Hvala, Riki" šapnula je, „ čovjek bi pomislio da u toj glavi čak i ima nešto duboko."

Trenutak kasnije bila je ugušena svojim teškim jastukom. Vrisnula je od smijeha i prekrila lice rukama kako bi se zaštitila od napada. No, bez uspjeha. Riki je bila neumorna i nastavila je udarati jastukom sve dok joj mobitel nije zazvonio kao znak da je dobila poruku.