Klinci (završena)

Ljubav ili mržnja?

Postoje samo dva osjećaja među ljudima. Koja ih vežu, spajaju ili dijele i razdvajaju. To su ljubav i mržnja. Tanka je granica između njih. I da, moguće je biti baš na granici, no to onda nije ni da te volim, ni da te mrzim, nego da te volim i mrzim odjednom. To je zapravo najjači osjećaj koji čovjek može osjetiti za drugoga. Volim te, mrzim te. Ima puno stvari koje volim na tebi, a zbog mržnje primjećujem i ono loše, što ti želim pomoći ispraviti. Čista mržnja i puka zaljubljenost nas zasljepljuju. Od malena nas uče da ne smijemo nikoga mrziti, a što onda ne voljeti? To je kao da kažete da je suprotnost svijetlu polutimina, a ne mrak. Ograničavaju nas od kada naučimo pričati. Učeni smo prešutiti loše stvari, a reći samo lijepe, što onda potiče laganje. Važno je mrziti, jednako kao i voljeti. Bez mržnje nema neprijatelja, konkurencije pa tako ni postavljanja viših ciljeva ili napredovanja. No, ako se izjašnjavate samo pomoću ta dva osjećaja ljudi će vas smatrati neukima, bezosjećajnima ili jednostavno glupima. To nitko ne želi i onda se vraćamo k laganju što postaje način života. - zastala je i duboko udahnula, jer je znala što slijedi dalje. - Ljudi doslovce lažu čim zinu. To smo također učeni od malena. Kada smo mali kopiramo svoje roditelje koji lažu, ne samo nama, međusobno, poslodavcu, policajcu,... Što smo stariji imamo sve veću potrebu za laganjem. Da bi se uklopili, kao što sam malo prije rekla, da bi nekoga impresionirali ili što već, a kada se netko ne pridržava standarnog sistema društva, ta osoba je luđak, i apsolutno ništa više. - opet je zastala na nekoliko sekundi skupljajući snagu da nastavi dalje. – Zato vam ostaju dvije opcije: Ili ćete biti ono što niste ili ćete biti omrženi. Ja sam uvijek birala biti točno ono što jesam. Ne lagati. Voljeti, ali i mrziti. - kada je završila svoju misao, nije otišla, ostala je, jer htjela je čuti komentare.
U razredu je nastalo negodovanje. Prva je počela djevojka napadno neprirodno crne kose i lica prekrivenog šminkom, tako da je izgledala kao da je kopala po maminoj šminci, okrenula se profesoru i rekla:
- Zar ćete dopustiti da ovako govori?
- Zadatak je bio iznjeti svoje mišljenje, Ela, tako da hoću. - okrenuo se od Ele prema učenici koja je izlagala. - Lena, sjedni. Odličan. - reče profesor i ustajući se iz zadnje klupe u sredini. – Ajmo prokomentirati. Dakle, - pričao je hodajući do ispred ploče. - što vi mislite o Leninom izlaganju?
- Prije bi rekla da joj trebamo prokomentirati izgled. – rekla je tiho i zakašljala se cura, također vrlo neuredno našminkana što je sjedila pored Ele. No, Lena je to čula i vidno napravila facu kojom je govorila to mene ne dira.
Ista ona djevojka čudno neprirodno crne kose digne ruku, samo iz formalnosti, jer je odmah počela pričati kao da je jedina u razredu i ne obazirući se na prijateljičin komentar:
- Ovo je bila glupost! Priča gluposti! Kako mogu postojati samo mržnja i ljubav? A što je s...
Ne čekajući da završi niti riječ, a ni rečenicu, upadne joj Lena u riječ:
- Vrlo jednostavno. Svi ostali osjećaji su samo stupnjevi među njima. Ako ti se netko sviđa i ako je ti je dobar na bilo koji način voliš ga, a ako ti se ne sviđa, ne možeš ga trpjeti, onda je krajnje logično da ga mrziš. Možda ne jako, ali mrziš ga. Možeš ga i ne podnositi, što je opet jedan dio...
Lenino objašnjavanje prekinulo je zvono i užurbano izlaženje, gotovo bježanje iz učionice.
- Lena, ostani. - rekao je profesor kada je spremila svoje stvari i već bila na vratima spremna izaći.