Bodyguard✔završena

Osmo poglavlje

Gledam ga kako onoj plavušici pokazuje da uđe u njegov auto. Koji sretnik, to što je tako zgodan i što ima, vjerojatno najbolji i najskuplji auto na školi znači da može kupiti pažnju svake djevojke koja mu se nađe u blizini. Dam se kladiti da sve one misle kako je on super lik, kako ima para, da sve djevojke sline za njime, ali ne znaju ono što ja znam. Ne znaju da se bavi ilegalnim poslovima. Bolje da ni ja za to nikad nisam saznala. Možda ni sada bilo lakše. Moram saznati nešto više o tim ilegalnim utrkama i to pod hitno.

Čekam ispred škole Valeriju. One je jedna od mojih najboljih prijateljica i jedna od rijetkih osoba koja se ne druži sa mnom jer u sebi nosim plavu krv nego zbog mene same. No gdje je sad. Već se trebala pojaviti i već sam trebala na veliko istraživati o tim trkama.

"Dugo me čekaš?"

Hodala je užurbano dok si je popravlja kosu koju je nosio vjetar te je nešto prtljala po torbi.

"Već sam dobila mlade, hajde moram se brzo vratiti kući."

"Kuda tako žuriš? Nije valjda da si se odlučila napisati onaj glupi esej jer ako jesi onda ću se ozbiljno zabrinuti za tebe i tvoje zdravlje. Zadnjih dana nisi sva svoja. Imaš li nekih problema u obitelji ili? Jesu li ti oni nešto napravili? Ili zabranili?"

"I ako ti kažem nećeš mi vjerovati, ali nema nikakve veze s mojima tako da ne brini. Onda, hoćemo li ili ne?"

Val je samo klimnula glavom i došli smo do njezinoga auta. Odmah sa ušla unutra i onda nas je odvela daleko od škole. Cijelim putem su mi bile samo njegove rečenice u glavi. Od kada mi se pojavio u životu ne izlazi iz moje glave i to nije ni malo dobro. Jedva čekam da dođem doma, da se zaključam u sobu i da krenem raditi nešto zanimljivo, ali isto tako i opasno. Znam da mi to ne priliči ipak sam kćer policajca i pa kraljevske krvi koju bih odmah isušila iz sebe da mogu. Ma poklonila bi ju bilo kome samo da više nikada ne teče mojim venama. Jedini razlog zašto ipak malo, ma 0.01% volim svoju krv je taj što je moja majka imala istu. Kada napokon vidim svoju kuću na brzinu poljubim Val u obraz i izgubim joj se iz vida.

Brzinom munje otključavam vrata, potrčim stepenicama do sobe, bacam torbu negdje na pod i uzimam laptop u ruke i neki papir i olovku za zapisivanje. U trenutku kada mi se laptop budio iz svog digitalnog sna, svučem sve sa sebe i obučem neku proljetnu haljinu, prvu koju sam vidjela u ormaru i sjedam na krevet.

Ulazim u Google i ukucavam u tražilicu ilegalne utrke u Londonu. Izbaci mi stotine informacije o njima. Otvaram prvu, ali ne mogu ući jer treba neka lozinka, ma super. ulazim u drugu gdje je neki članak o najvećoj utrci koja se desila prije dvije godina i zbog koje je poginulo jedno dijete. Utrka se vozila kroz cijeli London dok ih je pratila i policija i helikopteri, svi ljudi su se maknuli sa ceste samo da bi oni prošli.

Kasnije tog dana preko svih radio veza se javio njihov vođa pod tajnim imenom Crni sokol. Kada se pojavio na vijestima bio je obučen u crno i nije mu se vidjelo lice. Listam bolje dolje i vidim taj video. Nesigurno ga stisnem i spremna sam vidjeti. Muškarac u crnom odjelu sjeda ispred kamere dok su sa svake strane dvojica drugih, no uspijem primijetiti da je jedna djevojka. Lica im se ne vide, ali ostatak tijela itekako.

"Želimo izraziti iskrenu sućut obitelji koja je izgubila svoje dijete u našim utrkama. Nije nam to bila namjera, ali ono što se mora se mora. Mi smo spremi na sve rizike samo da ostvarimo svoj cilj i zato vas molimo da nam se maknete s puta kada nas vidite. Ne tražite nas jer nas nećete naći, a ako nas i nađete mi ćemo vas izbrisati sa lica zemlje. Ovo nisu prijetnje već samo upozorenja."

Ako ovo nisu prijetnje onda sam ja kmet. Oni otvoreno govore da ako im se nađemo na putu da ćemo biti izbrisani iz lica zemlje. Jeza je prošla mojim tijelom koja se postepeno pretvara u strah. Sada kada je i Roko upao tamo, ajme meni... Moram ga se kloniti i to najbolje što mogu. Nadam se da sam mu danas dala sve informacije koje sam mogla i da će me se od sada pa na dalje kloniti kao što ću se i ja njega.

Drugačiji je od svih ljudi koje sam upoznala. Jučer me prvi put vidio i danas me već potražio kao da ne može podnijeti da ga netko laže, kao da je to smrtni grijeh ako mu lažeš u lice. Neću zamisliti ljude koji mu lažu svaki dan. Izađem iz videa i idem gledati ostale obavijesti. Jedna mi je privukla pažnju. Skroz na kraju stranice je bila jedna ikona na kojoj piše „Sokol". Sa strahom kliknem na ikonu, ali kada sam već krenula tim stopama da saznam još nešto.

Isprva mi je cijeli ekran postao crn kao noć i onda mi se nešto krenulo učitavat i na samom kraju se pojavio neki portal gdje je trebalo unesti korisničko ime i lozinku. Ustala sam i hodala po sobi gore, dolje i razmišljala što dalje. Misli Aurora, misli. Ako popustim tko zna što me čeka, možda ću postati dio te organizacije ili ću biti samo od onih gledaoca koji prate trke i klade se na vozače, a ako ne prihvatim onda će mi život biti kao i do sada, dosadan.

Otac mi je policajac, svi iz majčine strane su kraljevske krvi, a ja? sam sam pola pola. Baka me uvijek tjera i prisiljava da budem kraljevna koja će živjeti po njezinim pravilima, da dođem živjeti sa njima, da živim pod staklenim zvonom, a ovo. Ovo je moja prilika da budem netko drugi, da i sebi i njima dokažem da sam drugačija od njih i možda me tako puste na miru. To je to. Možda je ovo što moram napraviti da se spasim od ostalih.

Svjesna sam rizika i svega, ali to je moj jedini izlaz iz ovog života. Sjedam ponovo za laptop i sigurno upisujem svoje korisničko ime i lozinku. Znam luda sam i glupa, ali to je moja jedina ulaznica za životom kojim želim živjeti. Učitava se dok se ja igram svojim prstima koji su nestrpljivi kao i ja.

Nakon dvije minute ulazim u neku stranicu, istu onakvu u kakvu prvi put nisam mogla ući, samo što je ova bila malo drugačija. Imala je puno izbornika, a na sredini je pisalo samo jedna informacija.

„24.5. u 22h, Wall Street, napuštena zgrada."

Znam gdje je to. To je jedna od najvećih napuštenih zgrada malo izvan centra Londona. Nekada prije je tamo bila tvornica tekstila, a sada je zabranjeno područje, pa bar sam to mislila do sada. To je za dva sata. Da li da idem ili ipak ne. Mislim znam da će tamo biti Roko. Toliko o tome da ću ga se kloniti kada nam se uvijek putovi spajaju. Idem, moram ići.

Otvaram ormar i gledam što ću odjenuti, ne smijem se previše istaknuti. Ne želim da sad cijeli svijet zna za mene, ali ako sazna za mene, saznat će i za njih, a to ne želim. Uzimam neku dugu majicu sa kapuljačom i crne kratke hlače. Vežem niski rep i uzimam sunčane naočale i jedan, malo stariji ruksak. Ubacivam unutra svoj blok na kojem sa sve zapisivala i neke osobe stvari za svaki slučaj. Pogledam se u ogledalo i vidim da opće ne ličim na sebe, ali još bolje za mene. Stavljam ruksak na leđa i krećem.

Kraljica_noći