Bodyguard✔završena

Dvadeset deveto poglavlje

Zapeo sam, zaglavio sam u slijepoj ulici iz koje se ne mogu izvući. Gledam ravno u te bijesne oči, oči koje sam toliko puta vidio i svaku puta pobjegao od njih, ali danas su se sustigle i sada sam na nišanu. Moj život ovisi samo o njemu i njegovoj volji.

Mislio sam da je kraj, ali onda je došla Ona. Uletjela je u smrt i stala ispred mene dok me odmah uhvatila za ruku. Osjetio sam njen strah koji je bio ogroman. Sama njena pojava mi je dala snagu koju sam odavno izgubio. Njezin otac je bio začuđen, gledao je u Nju kao u Boga dok me ona držala sve čvršće. Došla je, usprkos svemu, svome ocu koji je ispred nas, ljudima koji se prave kao da ne gledaju, a gledaju, usprkos tome što će svi na dvoru saznat što je napravila, Ona je došla i ulila mi trunku nade.

"Aurora što to radiš? Makni se od njega on je opasan!"

"Nije. Tata on me spasio kada sam bila oteta, ako je opasan zašto bi to napravio? On nije opasan, on... on je osoba koju volim."

Slegla je ramena i na kratko me pogledala dok je cijelo vrijeme plakala, a onda smo oboje vratili pogled na njezinog oca koji je kipio od bijesa.

Ne razumijem ga. On joj je otac i najveći uzor, ali kako jedan kakav otac može ovako nešto učiniti vlastitoj kćeri? Prisiliti je na brak sa neznancem, uvući u svijet protiv kojeg se borio cijelog života? Kakav je to otac kojemu sreća njegove kćeri nije na prvom mjestu?

"Što? Jel ti znaš tko je on?"

"Znam isto kao i ti. I znam da znaš sve ipak si ti inspektor. Znam da znaš da sam i ja u ovome, da sam ja vozila prije par dana. Znam da sve znaš tata."

"On je kriminalac kojemu je mjesto u zatvoru!"

"Ali on je i osoba koju volim! Molim te nemoj ga zatvoriti. Obećajem da ga više nikada neću vidjeti samo ga nemoj zatvoriti."

Stani malo, ona riskira naše susrete samo da mene spasi? Cijelo tijelo mi je postalo jadno. Rađe bi da sam u zatvoru nego da moram gledati svali dan vijesti o njoj i onom Robertu. Ako sam ikada bio u slijepoj ulici to je sigurno sada.

U životu sam imao sve što sam poželio. Imao sam roditelje, oboje, koji su me uvijek podržavali i nastojali staviti na pravi put. Imao sam malu, ludu sestru koja je bila opsjednuta kraljevskom obitelji koja je isto tako uvijek bila uz mene i pred roditeljima krila gdje se nalazim kada sam bio na trkama. Trke su moj život, od kada znam za sebe sam gledao strastvene vozače kako daju sve od sebe tamo vani samo da pobijede i osvoje naslov.

Imao sam ljubav koju sam i izgubio jer ni jedno ni drugo nismo znali cijeniti i nismo se znali boriti za nju. Ostavila me, ali me druga našla. Upoznao sam Auroru koja mi je na neki čudan način pokazala da svijet nisu samo trke i adrenalin nego i ljubav, prijateljstvo. Ona je jedina osoba koja mi se tako brzo uvukla u kožu i koja je vidjela pravog mene. ranjivog, bijesnog, voljenog..., a sada je gubim. Ponovo.

"Neću ga zatvoriti, ali..."

Zašto u svakoj prokletoj rečenici postoji ali? Svugdje gdje ima ali ima i neke kvake koja je užasna i nemoguće ju je zaobići.

"Imaš tri dana da nestaneš iz države i sve ću ih ostaviti na miru. U protivnom ću te uhapsiti isto kao i sve tvoje prijatelje, a Auroru nikada nećeš vidjeti kao ni ti za njega."

Moram napustiti zemlju da spasim sve osobe do kojih mi je stalo. Da ne idem u zatvor kao i James, Karolina i svi u timu, ali bar ću znati kako je Njoj. Moram prihvatiti. Ne mogu dopustiti da nevini ljudi plaćaju moj grijeh za koji nikada nisam sjeo i razmislio. Učinit ću to za Jamesa koji nije čak ni u timu, za Karolinu koja očekuje dijete sa njime i koja je Aurorina sestra, za cijeli tim jer me prihvatio i pomogao kada je Aurora bila oteta. I za Nju.