Bodyguard✔završena

Dvadeseto poglavlje

Pospano otvaram svoje oči kada me nečije ruke iznesu iz auta na što se refleksno privijem uz njega, ali da me ubijete ne da mi se otvaraju oči. Osjetila sam kako njegovo srce udara, osjetila svaki udisaj i izdisaj. Osjećala sam se djelom njega.

Čula sam neke ključeve na što sam odmah otvorio oči i pogledao u njega koji mi je uzvratio pogled i dalje nastavio baratati ključevima. Odjednom je otvorio vrata i ušli smo u neku manju prostoriju. Trebao sam tu stati i pustiti me iz naručja, ali on me i dalje držati i isto tako dalje hodao. Otvorio je neka velika vrata u toj sobi je bio mrak, doslovno mrak, mrak. Stao je mirno na što sam, ponovo je bio jako zbunjen i samo se sa mnom bacio na krevet. Počela sam se smijati i izmicati, ali je lik pretežak da se otarasim tako da sam popustila i mirovala ispod njega dok me on ljubio svuda po licu, a onda sam ga samo upitno pogledala.

"Molim princezo?"

"Voliš li ti mene? Mislim znam da to možda nije pravo pitanje koje ti trebam postaviti jer ono nismo dugo skupa, ali me svjedno zanima i što god odgovoriš shvatiti ću, stvarno."

"Kakvo je to pitanje. Naravno da te volim. Možda nisi očekivala taj odgovor jer ga nisam ni ja, ali kada nešto osjećaš onda to osjećaš i protiv toga nikako ne možemo ići. Tako da da, volim te princezo."

Samo mi se nasmijao, a onda mahnuo. Nisam se uspjela ni snaći, a on je već nestao iz mog vidokruga. Dobro da sam ponijela badić kao da sam znala da će nas okružiti voda. Crni dvodijelni badić upravo je našao svoje mjesto na meni. Taj mi je jedan od dražih. Preko njega oblačim bijelu, ljetnu haljinicu malo preko koljena i obuvam sandale sa remenčićima. Kosu ostavljam puštenu i stavljam ruksak sa ručnicima, kremom za sunčanje i flašom vode na leđima i izađem iz sobe.

Zatekla sam Roka u kuhinji kako sprema sendviče i stavlja ih u neku drugu košaru. Došla sam mu s leđa i obgrlila ga rukama oko struke na što se on nasmijao, ali ja nisam puštala. Znate što je onda napravljeno? Pustio je sendviče, uhvatio me rukama za noge i naglo podigao na sebe na što sam vrisnula.

"Roko pusti me dolje!"

Nije me slušao, tj. pravio se kao da me opće ne čuje samo me okrenuo i stavio na kuhinjski šank te se okrenuo prema meni i odmah me počeo ljubiti dok je jedna ruka bila oko moga struka kojem je stezao moj struk kao da ću pobjeći, a druga mu je bila u mojoj kosi koju je milovao. Svoje sam ovila oko njegovog vrata i pritiskala ga još više k sebi. Ne želim ga pustiti, ne sada kada konačno imam sebe za sebe. Možda sam sebična, ali neka. Ako je on u pitanju tu ću uvijek biti sebična kraljevna. Kada mi se ponestalo zraka samo sam ga odvojio od sebe i spojila nam čela dok sam osjetila njegov dah na mojim usnama. Ajme ako nastavimo ovako postat ću ovisna od njega.

"Moramo ići ako želimo da ja naučim voziti kako i ti."

On me ozbiljno pogledao kao da sam rekla nešto loše. Odjednom mu se izraz lica promijenio i počeo je odmahivati ​​glavom dok se odmaknuo od mene na suprotnoj strani kuhinje. Okrenuo se od mene tako da ga nisam gledala u oči.

"Ne mogu napraviti. To je preopasno Aurora. Ne, nećeš raditi. Ni danas ni nikada!"

"Obećao si mi. Obećao si mi da ćeš me podučiti. Znam da je opasno i svaki put kad tebe zamislim u auto mi nije dobro jer nikada ne znam kada ćeš nastradati, ali ja nisam ti i imam osjećaj da je to ono što meni trenutno treba. Molim te."

Pogledao me ispod oka i samo stavio ruke na glavu. Ljuta sam na njega, obećao mi je, a sada govori da neće ispuniti. Nisu li obećanja tu da se ispune. Ispustila sam ruksak sa stvarima i sjela na pod dok sam gledala ispred sebe, a on je još uvijek bio na sigurnoj udaljenosti od mene. Stvarno bi se voljela pokušati u trci i znam koliko je opasno, svjesna sam svakog rizika, ali želim probati. Ništa ga više ne tražim samo da me nauči i to je to.