Bodyguard✔završena

Dvadeset sedmo poglavlje

Konačno ću se maknuti iz ove bolnice. Doktori su mi rekli da još moram ostati bar dva do tri dana, ali ja mrzim bolnice i ne namjeravam više ovdje provesti ni trenutak. Imam ja i važnijih briga od nekih glupih bolnica.

Oblačim majicu te jaknu preko nje dok se umijem nad lavaboom te sjednem popreko prozora i upijam pogled iz kojeg se vidi mali dio dvora gdje je Ona. Nisam je vidio sedam dana, a vrijeme kao da nikamo ne ide. Imamo još samo četiri da nešto smilimo ili je stvarno gotovo i mi više nećemo postojati.

Od kada je otišla tražim nešto da je izvučem, zapostavio sam fakultet na što su moji ljudi, ali Mirna ih smiruje jer osjeća kako mi je i također mi svako malo pomaže. James je također uvijek tu kao i Kar, ali ona je više sa svojima jer mora paziti pošto je u najkritičnijim mjesecima trudnoće. O da i Val je uvijek tu negdje. Zbližila se sa Kar i povremeno odu na kavu ili kolač u grad da se ne osjeća usamljeno. Svi mi pokušavaju prići, ali što ja radim. samo ih odguravam od sebe.

Ne mogu ih gledati jer je svaka osoba nekako povezana sa njim i nekim trenutkom kada smo svi zajedno bili sretni. Gledam u taj dvor i pitam se kako je ona? Da li je sretna? Ima li napokon sve što je željela? Ali onda i kako je mogla pristati na tako nešto?

"Roko?"

Polako se okrenem i vidim Jamesa kako je naslonjen na vrata dok u rukama ima neke velike, crne vrećice koje baca na krevet te sjeda na isti. Gledam u ta odjela koja se vidi iz vrećica i samo se uhvatim za glavu.

"Moramo se krenuti spremiti ili ćemo zakasniti, a oni ne vole kada ne kasnimo. Hajde ovo je jedini način da pomognemo Aurori kako god znamo. A obojica znamo da joj majka ne bi voljela da ona doživi istu sudbinu kao i Izabele."

"Vjerojatno, ali zašto se onda nije pojavljivala toliko godina? Zašto se skrivala svima nama pred nosom, a mi nismo ni posumnjali?"

"Sada ti je prilika da to saznaš, da svi to saznamo."

U deset minuta obojica smo bili spremni da konačno saznamo cijelu istinu o svemu što se do sada prikrivalo. Vrijeme je da istina konačno izađe na vidjelo nakon dvadeset tri godine. Vrijeme je da svi dobe drugu šansu i da nepravda napokon nestane sa svijeta.

Ponovo smo ovdje, na istom mjestu samo sa drugačijim ciljem. Prvi puta sam bio ovdje kada je Aurora bila oteta, a sada pa malo je drugačiji ishod, ali je opet vezan za nju. Ovo mjesto je baš čudno, ali dobro. Još samo da preživim susret sa Aresom i Izabele i sve će biti dobro. Ponovo ulazimo u istu zgradu, isti hodnik samo što sada ne idemo prema recepciji nego se odmah uputimo do lifta.

Kada izađemo ispred nas se stvori ogroman hodnik preko kojega je balkon gdje stoji ženska pojava duge smeđe kose. Iskreno se ponadam, ali onda shvatim da je to nemoguće da bude ona. Djevojka nam se okrene i laganim koracima dođe do nas te nas obojicu zagrli. Jedina razlika između Auri i Kar je ta što Aurora ima tamno smeđe oči dok su Karine svijetlije. Na sebi je imala laganu plavu haljinu malo iznad koljena koja joj je savršeno stajala, a onda me pogledala sa onim pogledom.

Pogled koji mi je Aurora uputila bezbroj puta i to svaki put kada je bila povrijeđena ili preplašena. Samo sam je privukao u zagrljaj. Treba mi zagrljaj, a treba i njoj. Oboje smo izgubili situ osobu koju smo upoznali istog dana, skoro istog.

"Hajdemo da nas ne čekaju."

Vodila nas je kroz hodnik te otvorila velika staklena vrata. Kada smo ušli našli smo se u boravku koji je bio ogromna i predivan. Svuda su bile Karolinine slike od kada je bila mala beba, pa sve do sada. spustili smo se za dvije stepenice i našli se u samom središtu dnevnog boravka. Obojica smo sjeli na dvosjed jednako napeti ipak svaki od nas je izlazio ili izlazi sa Isabellinom kćeri. Kar je sjela popreko nas te nam natočila sok u čaše i ponudila nas kolačima. Pored nas su se čuli koraci. Obojica smo se pogledali, a onda smo pogledali prema tim zvukovima. Za manje od minute smo se sreli sa ledeno plavim očima i jednim zelenim dok su oboje ponosno stajali ispred nas i amo nas gledali dok se Kar smijala te im se pridružila.