Bodyguard✔završena

Osamnaesto poglavlje

Sjedim na krevetu dok razmišljam kako da pobjegnem. Drugi dan odmiče kraju, a znam da baka neće ukinuti monarhiju. O zašto se sve ovo meni događa? Zašto jednostavno nisam obična djevojka koja ima problema u školi, svađe sa roditeljima, ljubavne patnje, ali ne ja imam sve drugo.

Koliko god pokušala negirati da sam jednim djelom kraljevskog roda jednostavno ono me uvijek sustigne i ne mogu nikako pobjeći od toga pa koliko god se ja trudila. I vidite me sad. Zarobljena sam između ova četiri zida, oteta, silovana, što mi se još može dogoditi?

Ponekada se pitam kakav bi život bio sa sam priznala Roku svoje osjećaje. Bi li mi ih uzvratio ili bi ipak bila kao i sve one djevojke koje mu služe za samo jednu noć? Bi li me volio ovakvu kakva jesam kao osoba ili bi kao i svi ostali gledao samo moje podrijetlo i moju krv? Da me voli bi li sada bio ovdje? Bi li me tražio iako zna da me neće naći? Bi li me štitio iako oboje znamo da naša veza nikada ne bi izdržala sav pritisak. On je nevolja, ilegalac, trkač, njemu je stalo jedino do utrka, popularnosti, adrenalina, djevojaka, a ja? Ja samo želim nekoga koga ću pogledati u oči i vidjeti da me istinski voli. Da me pazi jer ja uvijek upadam u nevolje, da me nasmijava kada mi suze krenu niz obraze. Da bude uz mene kada su svi protiv, da se bori za nas jer sama ne mogu. Tražim li puno? Ako da onda sam kriva, ali ako ne... zašto ne mogu biti sretna?

Iz misli me prekine otvaranje vrata. Sva se naježim jer znam što slijedi. Ponovo je došao. Perverzno mi se nasmijao i došao do mene te mi stavio ruku na obraz. Sva sam se ukočila i nekako sam uspjela izvaditi onaj komadić metala i stisnula sam ga u šake. Kunem se ako ponovo nešto proda ima da mu oko iskopam time.

"Što kažeš da ponovimo ono od jučer? Priznajem da nisi bila loša, ali isto tako i ja znam da možeš biti puno bolja od toga ljepotice."

Ponovo me bacio na krevet i krenuo nizati poljupce niz moj vrat ruke mi je držao iznad glave i krenuo me skidati na licu mjesta. Migoljila sam se ispod njega, ali kada sam i sama shvatila da je jači, snažniji, snalažljiviji od mene jednostavno sam povukla ruku u kojoj je bio metal.

Odjednom se čula pucnjava. On se istog treba uspravio i sjeo na mene i gledao prema vratima. to je moja šansa. Izvukla sam ruku i zabila mu taj metal u vrat. Krv je počela svuda teći dok je on to vadio van. Svom svojom snagom sam ga maknula od mene i potrčala prema vratima. Trenutno trčim kao manijak po hodnicima i ne znam gdje ću doći, ali znam da što prije moram naći izlaz iz ovog pakla. Ne gledam iza sebe iako čujem njegov glas kako me doziva i kako ću platiti za to što sam mu učinila.

Odjednom padnem na pod i skupe mi se suze u očima jer sam pala na staklo. Pokušavam ustati, ali krv mi je krenula. Ovdje u ovom hodniku nema ništa što mi mogla staviti. Pogledam na svoju majicu i malo je rasparam i jednim brzim pokretom zamotam ranu te se nekako uspravim na noge i krenem brže hodati jer stvarno ne mogu trčati. Otvaram jedna velika vrata i dolazim u neku veliku prostoriju koja ima stepenice i neke strojeve unutra. Krenem stepenicama prema dolje, ali zastanem kada čujem poznat glas.

"Još ću te samo jednom pitati. Gdje je Aurora?!"

Je li moguće da je došao? Nakon svega je ovdje? Ne znam od kud mi silna snaga, ali potrčim stepenicama što brže mogu u nadi da je još ondje i da ću ga sresti. Ispred mene se stvore još jedna vrata koja naglo otvorim i dođem u još jednu veću prostoriju. Skroz iza su vrata koja vode u spasenje, a onda pogledam prema dolje i vidim ih. Sve. James kako drži Karolinu dok ona ima pištolj u ruci i vidim Roka kako sjedi na nekom čovjeku i kako ga udara svim snagama u lice. Pa on je stvarno ovdje.

"Roko."

Smirenim, ali dosta glasnim glasom šapnem i on se automatski okrene prema meni. U očima mu vidim tugu pomiješan s strahom i bijesom, ali kada nam se pogledi sretnu vidim olakšanje. Suze mi naviru nad oči dok se on ustane i ja krenem prema njemu što brže mogu i onda uslijedi ono za čime sam čeznula od kada sam ga upoznala.