Bodyguard✔završena

Četvrto poglavlje

Kroz cijelu vožnju sam mislila o onome što se dogodilo. O tome kako sam sve izložila opasnosti u trenu kada sam pobjegla s djecom i još bije bijes i strah u meni jer ne znam što se dogodilo, a tata mi ništa ne priča jer djeca budno i uzbuđeno gledaju cestu koja se nalazli ispred nas i vodi nas u sigurno područje. Kroz glavu mi prolaze razne misli, iako me tata ohrabrujuće gleda u meni nemir ne prolazi, ne nego postaje sve gori svakom sekundom.

Osjetila sam da me netko drma. Otvaram teške kapke i pogledam ispred sebe i vidim da se nalazim u vlastitom dvorištu. Kao da mi je malo lakše i teškom mukom izađem van iz auta. Vidim kako su se malci svi posložili pokraj moga oca koji ih je sve do jednoga pregledavao. Naslonila sam se i prisjećala kako je mene pregledavao svaki puta kada bi nekamo išla, je li sam čista, uredna, imam li sve što mi treba.

Uvijek je bio tako brižan i tako zaštitnički nastrojen prema meni. Bio je pravi tjelohranitelj, sve dok nisam odrasla i dok on nije dobio promaknuće za inspektora što je i više nego je on ikada želio, ali sada se savršeno snalazi u ovoj ulozi i drago mi je da je nakon toliko godina iskreno sretan.

"Kada će mama doći po nas?"

Kada je to Alice pitala u meni se sve vratilo. Buka, plač, bježanje baš sve i samo čekam odgovor svoga oca. O bože molim te da je sve u redu sa njima, da nitko nije nastradao.

"Doći će ujutro po vas, i mama i tata. Ostat ćete noćas sa nama. Imati ćemo jedan veliki prespavanac sa puno crtića i kokica i možda pokoju priču za laku noć."

Svo troje se samo nasmijalo, a ja sam se samo okrenula i otišla u kuću. Otključava sam vrata najbrže što sam mogla, penjajući stepenicama vadila sam kopče iz kose koja mi je padala niz leđa, te sam otvorila vrata i izašla iz ove ogromne, svečane haljine i samo je bacila na pod. Otišla sam pod tuš i isplakala dušu dok je hladna voda odvodila sve moje suze nekamo od kuda se nikada neće vratiti. Jednostavno samo želim nestati, ne želim živjeti, ne želim biti dio ovog prokletog svijeta. Ovo nije za mene, meni treba nešto brže, puno adrenalina, nešto što će od mene učiniti suprotnost.

Omotavam ručnik oko sebe dok se vraćam u sobu, ali onda mi haljina zapne za oko. Neko vrijeme je gledam, a onda dođem do radnog stola i uzmem škare, sjedam na pod i uzimam haljinu u ruke i režem je. Komad po komad.

"Ovo je jer sam rođena u ovo doba. Ovo jer sam kraljevske krvi. Ovo jer me svi obožavaju i sve se prave da su mi prijatelji. Ovo jer sam prokleto nezadovoljna svojim životom. Ovo jer sam ostala bez majke. Ovo jer mi obitelj nije složna."

Nisam ni shvatila da je u samo par minuta moja lijepa, otmjena haljina koja je odražavala moj karakter nestala i zamijenili su je samo platna koja su ostala od nje. Bacila sam škare sa strane i samo je gledala. Gledala sam svoju haljinu koja me koštala svega. Koja me predstavljala Aurorom Elenor, ali to nisam ja. Ja nisam nikakva kraljevna Aurora Elenor. Samo sam obična djevojka iz Londona koja živi sa svojim ocem, koja ide u normalnu školu, ima puno prijatelja koje je vole i poštuju.

Sljedećeg jutra osjetim nečije ruke na svojoj kosi. Nečije malene, medene ruke su mi došle do obraza, a onda sam osjetila težino pored sebe i čula tihi glasić kako me zaziva. Svjesna da je to neko od mališana otvorim oči i vidim Alice kako mi se smije sa tratinčicom u ruci. Kada me pogledala samo mi ju je stavila u kosu i dalje se smješkajući.

"Hvala ti. Jako lijepo miriše."

"Sama sam je ubrala."

"Stvarno?"

"Da. Tvoj tata je rekao da mogu ubrati cvijeće za mamu kada dođe po mene. I išla sam sama brati. Prvo sam htjela neke crvene, ali sam se uplašila gliste koja me je cijelo vrijeme gledala. Mislila sam da će me pojesti i onda sam otišla po ove. Meni se više sviđaju."