Slomljen ✔

10. Pas čuvar

Daria

"Vau." To je bilo sve što sam mogla da kažem kada sam vidjela gdje nas je Hunter doveo. Ne znam kako je to uspio, niti znam koliko dugo smo se vozili, niti gdje se nalazimo. Sve što znam jeste da sam cijelo vrijeme držala oči zatvorene i da sam molila Boga da me ostavi da živim dok sam stezala Huntera toliko jako da me ne bi čudilo da je svakih par minuta ostajao bez vazduha.

"Prelijepo je, zar ne?" Začula sam ga iza sebe i brzinom svjetlosti klimnula glavom.

"Da... Kako... Kako si našao ovo mjesto?" Došetao je do mene tako da su nam se ramena dodirivala i gledao ravno ispred sebe sa stisnutom čeljusti.

"Bio mi je potreban bijeg. Slučajno sam naišao na ovo mjesto dok sam se vozao." Klimnula sam glavom i pogledala još jednom njegov izraz lica koji je bio zategnut i bez emocija, ali mu je vilica radila brzinom svjetlosti. Htjela sam ga pitati od čega tačno mu je bio potreban bijeg, ali onda se predomislila shvativši da on i u školi bježi od sviju, tako da sam pustila tišinu da zavlada.

Umjesto toga, usredsredila sam se na dio grada iznad kojeg smo se nalazili. Iza nas se nalazila šuma kroz koju se Hunter vozio sve do ove litice koja nam je davala savršen pogled na dio New Yorka u kojem živimo. Sve je bilo osvijetljeno i mali obrisi ljudi koji su se i dalje kretali su izgledali živo, sve suprotno od onoga gdje smo se mi nalazili. Mir. Tišina. To dvoje nas je okruživalo, i zatvorila sam oči shvativši koliko dugo to nisam osjetila. Kada si popularan, što mrzim da kažem za sebe, ne možeš baš da odvojiš vremena za neke stvari koje voliš. Bitno je samo da udovoljiš svojim bogatim prijateljima.

"Šta misliš, hoće li Michelle reći Jacobu za... Da je vidjela tebe i mene?" Upitala sam gledajući ravno ispred sebe u grad. Obgrlila sam se rukama jer sam imala samo duks nadajući se da ću pričom nekako da zaboravim na činjenicu da se smrzavam.

"Jebe mi se za Jacoba. Mogu da ga pretučem bez da trepnem." Napućila sam usne i pogledala ga klimnuvši glavom.

"To znam. Ali molim te nemoj da dođe do toga. Ne želim da..."

"Šta? Da se mali gospodin Savršeni povrijedi?" Njegov glas je bio pun otrova, i tada sam shvatila da pored praznine, njegov ton može da sadrži mržnju. Isto kao što jedina emocija kod njega može da se izvuče jeste isfrustriranost kada nešto ne razumije.

"Ne. Naravno da ne. Ne želim da se ti povrijediš, Hunter." Njegove oči su se razrogačile, ali kao i uvijek, sve je to brzo prikrio i slegnuo ramenima pogledavši ponovo ravno ispred sebe.

"Zašto se brineš za mene? Ja ti nisam ništa."

"To nije tačno. Ti si mi prijatelj."

"A on ti se uvlači u hlače." Trgnula sam se na njegove oštre riječi, ali znajući da ne može da me dotakne jer to nije istina, stavila sam ruku na njegovo rame.

"Oboje znamo da to nije tačno. A uostalom, ti si mi bolji prijatelj nego većina onih koji se predstavljaju da jesu. Pored tebe, imam samo Millie i Roya." Hunter je bio uspravljen i ukočen kao daska, a ja sam ponovo sklonila ruku sa njegovog ramena i spustila glavu.

"Ja ti nikada neću moći biti prijatelj, Anđele. I ti i ja to znamo."

"To nije istina." Brzo sam odmahnula glavom i naljutila se na njega što čak ni nakon svog ovog vremena on sebi ne može da utuvi u glavu da ne može tako lako da me se otarasi. "Ti možeš da me odguruješ, ali ja ću se uvijek vratiti."

"Gledaj..." Okrenuo se prema meni i uzdahnuo prije nego što me je pogledao ravno u oči. "Anđele, da stvarno želim da te povrijedim, uradio bih to, i vjeruj mi, tada više ne bi htjela ni da me pogledaš. Ti me ne znaš i nikad me nećeš znati, zato ti predlažem da sad odustaneš dok imaš prilike. Dok nisam uradio nešto što, vjeruj mi, neću nimalo da zažalim." Zatvorila sam oči u kojima su se nakupile suze i odmahnula glavom.