Slomljen ✔

15.PMS

Daria

"Ovo je tvoje mjesto?" Upitala sam kada nas je Hunter uveo u poprilično veliki stan, dovoljno veliki za čitavu 5-članu porodicu da živi u njemu, ali je ovaj doduše bio prazan i izgledao kao da u njemu rijetko ko kad provodi vrijeme.

"Da. Ali jako rijetko tu budem. Samo kada... Pa, kada nemam gdje." Nisam baš shvatila ono što je rekao, ali ga nisam htjela ispitivati jer sam znala da mi ionako neće ništa reći. Ušla sam u dnevni boravak koji je bio ogroman, sa ogromnim TV-om okačenim na zid i velikim kožnim smeđim kaučom. Prostor je bio ograđen sa mnogobrojnim policama knjiga i odmah sam se nasmiješila na samu pomisao Huntera koji mi nije baš tip za takvo nešto. Zidovi su bili uobičajene bijele boje, a prozori su se pružali u kuhinji koja se nalazila odmah uz dnevni boravak, tako da je svjetlost dopirala odatle. Skinula sam svoju kožnu jaknu i bacila je na kauč, a onda se okrenula prema dečku koji nije skidao svoj pogled sa mene.

"Jako ti je lijepo ovdje." Klimnuo je glavom i stavio ruke u džepove, a onda se pomjerio i počeo da prelazi dnevni boravak prema vratima koja su vodila vjerovatno u kuhinju. Okrenuo se prema meni i ponovo me osmotrio od glave do pete.

"Šta ćeš da jedeš?"

"Oh, ja... Nisam gladna."

"Anđele, nemoj misliti da nisam primjetio koliko si omršavila. Zato ti je bolje da mi kažeš šta ćeš da jedeš inače ću morati nešto na svoju da spremim." Oči su mi se razrogačile kada sam shvatila da je primjetio i tako sitan detalj kao što je moja kilaža, ali su mi te misli brzinom svjetlosti nestale kada sam upila ostatak njegove rečenice.

"Ti znaš da kuvaš?" Hunter je slegnuo ramenima i pogledao u pod, a ja sam na trenutak pomislila da ga je možda sramota, što je naravno brzinom svjetlosti prikrio, a ja sam shvatila da sam se vjerovatno prevarila.

"Da. Ništa posebno, samo neke jednostavne stvari." Klimnula sam glavom i prišla mu na ulazu u kuhinju dok sam uživala u čupavom crnom tepihu pod nogama.

"U redu. Šta kažeš onda na palačinke?"

"Može." Klimnuo je glavom i ušao u ogromnu kuhinju koja je bila tek nešto manja od dnevnog boravka, ali podjednako fascinantna. Sav prostor je bio bijele boje boje i svjetlost je ulazila kroz veliki broj prozora tako da sam na trenutak ostala zaslijepljena, ali je moju pažnju vrlo brzo pridobio dečko koji je spremao sve sastojke.

"Mogu li ikako da pomognem?" Upitala sam i sjela na visoku stolicu kod šanka preko puta Huntera kako bih mogla da ga gledam.

"Ne. Bolje ti je da sjedneš. Ne bi me čudilo da zaspeš stojeći." Prevrnula sam očima i odmjerila ga od glave do pete kada mi je okrenuo leđa i počeo da pravi palačinke.

"Znaš, nisam toliko umorna."

"Ne, ali izgledaš tako." Znala sam da je u pravu i mrzila sam u tom trenutku što se jutros barem malo u toj svojoj žurbi nisam potrudila oko svog izgleda. Ne znam zašto, ali malo mi je zasmetalo kada je Hunter tako negativno pričao o meni, iznosio mišljenje koje mi se nismalo nije sviđalo.

"Da, znam." Rekla sam uzdahnuvši i prošavši rukom kroz svoju kosu koja je bila u mnogobrojnim čvorovima. "Možeš li da mi kažeš gdje je kupatilo?" Hunter je klimnuo glavom i okrenuo se prema meni, a ja sam se opet iznenadila na sve te modrice i rane na njegovom licu. Nakon što sebe dovedem u red, moraću i njega, u to nema sumnje.

"Da. U dnevnom boravku ćeš odmah sa desne strane ugledati vrata. Tu je moja soba. Uz nju je i kupatilo. Uzmi iz ormara slobodno moju odjeću." Klimnula sam glavom i zahvalila mu se prije nego što sam izašla iz kuhinje i ponovo se našla u dnevnom boravku koji sam brzo prešla i otvorila vrata njegove sobe.