Slomljen ✔

2. Loši momci

Daria

Nisam se ni trudila da pokucam na vrata direktora Jenkinsa jer sam znala kakav je on tip čovjeka i da mi neće zamjeriti na upadanju najviše zbog toga jer me obožava kao odbojkašicu koja je član kluba koji dovede Pinewood High školu do pobjede. Ušavši unutra kao tornado, uspjela sam preplašiti gospodina Jenkinsa, ali ne i Huntera koji se nije ni okrenuo.

"Gospođice Robinson?"

"Da, izvinite što sam upala, ali samo sam... Došla sam da..." Zašto sam došla? Moj prvi instinkt je bio da nekako spasem Huntera od kazne koja ga je bez sumnje čekala. Naravno, sada kada malo bolje razmislim, nenajavljeni upad u direktorovu kancelariju bez ikakvog plana mi se stvarno čini da sve ponovo preispitam i odem kod psihologa na provjeru nivoa ludosti.

"U redu je, gospođice Robinson. Upravo sam pričao sa gospodinom Hunterom kojeg čeka ne tako mala kazna." Progutala sam knedlu i moje riječi su počele same da izlaze i prije nego što sam uspijevala da ih zaustavim.

"Kakva... Kakva tačno kazna?"

"Pa, razmišljao sam o tome da ga izbacim, jer sve što radi protekle tri godine jeste da stvara probleme školi i njenim učenicima. Međutim, četvrta mu je godina i ne želim da me grize savjest.." Pogledao je u momka ispred sebe dosta ozbiljno, a onda svoj fokus ponovo usmjerio na mene. "Zato se premišljam između toga da mu dam neki društveno koristan rad, u šta sam siguran da on apsolutno mrzi..."

"Da, da, može tako. To će da bude dobro za njega."

"Razmišljao sam takođe o tome da ga natjeram da se brine o Jacobu kada se on vrati u školu. Da mu bude... Na dohvat ruke, da se bolje izjasnim."

"Zar ne mislite da bi se u tom slučaju Jacob samo vratio u bolnicu?" Ponekad ne mogu da vjerujem koliko naš direktor može da bude glup. To je čovjek koji ne brine ni za šta osim za novac koji će škola da dobije od sportova u kojoj je Pinewood High uvijek na vrhu.

"Da. Da, možda ste u pravu." Skupio je obrve kada je shvatio šta bi značilo staviti Huntera i Jacoba u blizinu.

Tada sam odlučila da uskočim i iskoristim svoje brljbanje za nešto korisno.

"Slušajte, Hunter je samo pokušavao da me odbrani. Jacob je pričao neke jako ružne stvari i smatram da je on taj koji treba da bude kažnjen. Naravno, ne opravdavam Huntera jer šake nisu uvijek rješenje, ali ipak smatram da ovo zaista nije njegova krivica. Zato vas molim da ga pustite na miru. On nije kriv." Sve sam to izgovorila tolikom brzinom da sam do kraja već bila zadihana više nego na kraju treninga. Direktor Jenkins me je gledao ispod svojih starih naočala za koje sam sigurna da nije mijenjao sigurno nekoliko godina. A tada se on okrenuo.

I moj dah je zastao.

Hunter Dale nikada nikoga nije gledao ravno u oči i ja sam, čini mi se, bila prva koja je prekinula tu tradiciju. Njegove crne kao noć oči su me intenzivno posmatrale, mada na njegovom licu nije bilo niti jedne jedine emocije. Osjećala sam se odjednom... nesigurno i kao životinja koju posmatraju iz naučnih razloga, što mi se nikada nije dešavalo i to mi se nimalo nije svidjelo, ali nisam mogla da zanemarim svoje srce koje je htjelo da iskoči iz grudi. Trnci su mi prostrujali tijelom i počela sam ubrzano da dišem pod iznenadnim pritiskom koji sam osjećala zahvaljujući dečku koji je bio čista nevolja.

"Gospođice Robinson, mislim da niste svjesni ozbiljnosti situacije. Hunter ne samo da je udario Jacoba Moore-a, on ga je, izvinite na izrazu, namlatio. I bez obzira na to što je isprovociran, na školskom posjedu ne tolerišemo i ne ignorišemo takvo divljačko ponašanje." Hunteru je na licu izbio jedan mali osmjeh koji bi mi vjerovatno izbio iz pluća i ono malo vazduha što mi je ostalo, da nisam vidjela nemilosrdnost koja se u njemu skrivala. Umjesto toga, mala doza nekontrolisanog straha prožela se kroz moje tijelo.