Slomljen ✔

18. Poziv

Daria

Ugledala sam Roya koji je sjedio na jednoj klupi u našem velikom zadnjem dvorištu. Cijeli prostor, naša mama i Layla su pretvorile u nešto kao iz bajke, sa cvijećem koje je ukrašavalo svaki mogući dio osim malenog puta koji je vodio do jednog velikog okruglog podijuma na kojem su bile namještene stolice i stolovi za kojim su naši roditelji često znali da piju. Čim bi pala noć, baš kao što je ova, malena svjetla su se palila okačena svuda oko cvijeća i činili atmosferu još magičnijom. Osmjehnula sam se kada sam ugledala Roya na klupi, našoj klupi koja se nalazila u zabačenom prostoru okruženom cvijećem tako da niko nije mogao da nas vidi kada bismo tu sjedili satima i pričali o potpuno nebitnim stvarima, ili kada bismo dijelili tajne za koje niko drugi nije znao osim nas dvoje.

Roy je bio zamišljen i gledao je u zvijezde koje su krasile prekrasno nebo zajedno sa punim mjesecom koji je nekako smirivao tenziju koja se nalazila između mene i mog brata. Bio mi je okrenut leđima, ali sam opet uspjela da primjetim koliko su njegova leđa bila uspravna i ukočena. Znali smo oboje šta nas čeka tokom ovog razgovora. Ali ja odbijam da budem slaba, odbijam da se predam njegovoj volji iako znam da on uvijek misli samo najbolje za mene, jer ovaj put on je taj koji griješi.

Duboko sam uzdahnula i prišla polako klupi na koju sam sjela tako da su nam se ramena dodirivala. Posmatrala sam ga nekoliko trenutaka gledajući njegovu plavu kosu, iste nijanse kao i moju, dok se lagano lepršala na noćnom povjetarcu. Puni mjesec na koji je njegov fokus bio usmjeren, činile su njegove svijetle plave oči, takođe iste baš kao i moje, još lakšima za pročitati. Vidjela sam koliko je bio ljut na mene, koliko ga je ujedala krivnja koju je osjećao jer vjerovatno noćima nije spavao od noćnih mora koje sam i sama imala, i koliko je bio povrijeđen. A srce me je zabolilo kada sam shvatila da sam razlog tome bila ja.

Pomjerila sam svoj pogled sa njegovog i fokusirala se na zvijezde koje su mi pružale dodatnu potporu da se još malo pripreim za naš razgovor. Nisam imala pojma kako će da se završi, ali sam znala da ne planiram da odustanem od svoje odluke.

"Da li je istina?" Upitao je i pročistio grlo, kao da je suzdržavao emocije za koje sam znala da ga polako, ali sigurnim tempom muče i ubijaju. Isisavaju bilo kakvu energiju iz njega. "Da li je istina to što je Layla rekla?"

"Bojim se da sa tobom o tome i dalje ne mogu da pričam s obzirom da me praktički mrziš." Rekla sam slegnuvši ramenima, ali je moj glas jasno odavao patnju u kojoj sam bila.

"Sestrice, ti znaš da je ne mogu da te mrzim." Rekao je osmjehnuvši se i odmahnuvši glavom, a onda je spustio pogled na svoje ruke koje su mu počivale na nogama. "Ali pokušao sam."

"Molim?" U tom trenutku, na njegovo priznanje, moje srce se slomilo malo više. Suze su mi navrle na oči i radila sam sve u svojoj snazi da ih tamo i zadržim.

"Da. Pokušao sam da te zamrzim nakon naše svađe kako bih opravdao svoje postupke i način na koji sam se ponio prema tebi." Prošao je rukom kroz kosu i uzdahnuo. "Ne znam... Valjda zato što si me tako naljutila, mislio sam da imam pravo da se ponašam kao totalni kreten."

"Pa, pogrešno si mislio. Mnogo si me povrijedio." Tiho sam rekla i stisnula svoje drhtave ruke koje su mi počivale na nogama.

"Znam. I zbog toga mi je toliko žao. Od naše svađe sam htio toliko puta da ti priđem i..."

"E, pa nisi mi nijednom prišao." Roy je klimnuo glavom i pogledao me na trenutak.

"Znam. Moj ponos je bio previše velik." Bile su to riječi koje su me pogodile ravno u srce i osjećala sam se kao da je probodeno.

"Veći od ljubavi prema tvojoj sestri? Tvom blizancu?"

"Nažalost." Kada je klimnuo glavom kako bi potvrdio moje pitanje, jedna suza se polako spustila niz moj obraz, ali sam je brzinom svjetlosti obrisala prije nego što ju je on primjetio.