Slomljen ✔

1.Prolog

Daria

"Chris! Chris! Budi se!" Vikala sam na svog starijeg rođenog brata koji je samo mahnuo rukom u vazduhu i okrenuo se na drugu stranu kreveta. Uzdahnula sam i okrenula se prema Royu, svom drugom bratu koji je ujedno i moj blizanac, koji se samo nasmijao i odmahnuo glavom.

"To ti neće uspjeti. Chris je gori od medvjeda u zimskom snu."

"Ma nemoj?" Odgovorila sam sa sarkazmom i iritacijom u glasu, podignuvši jednu obrvu. "Pokušavam da probudim kretena već 5 minuta. Kasni, Roy! Mogao bi da ostane bez stana!" Uzdahnula sam i izbrojala do 5 u sebi. "Zapravo, znaš šta? Boli me uvo. Ako je tako neodgovoran, onda ni ne zaslužuje da se iseli iz kuće..."

"Daria." Međutim, nisam slušala Roya koji je znao kakva sam kada počnem da brbljam i da mi nema kraja dok me neko ne zaustavi. Dodaj na to još stresnu situaciju, i Daria brbljivica je nezaustavljiva.

"A onda može da se pozdravi sa normalnim životom koji je htio da živi. Vidiš, možda i ne treba da ga budimo. Ne mogu da vjerujem da nam je to stariji brat, koji treba da nam bude uzor..."

"Daria!"

"Šta je?!" Roy mi je prišao i uhvatio me za ramena dok su me njegove svijetle plave oči, iste nijanse kao i moje, posmatrale pažljivo jer zna koliko mogu da budem opasna kada sam nervozna. Sjećam se jednom prije 4 godine kada me je Chris polio hladnom vodom dok sam spavala, i tada sam bila toliko ljuta da sam Roya koji je pokušavao da me smiri, gurnula u bazen. Naravno, ne bi to bio problem da nije bila sredina januara, što u New Yorku nije baš najljepše. Uglavnom, nakon toga je uvijek čekao da se smirim barem malo prije nego što bi mi prišao.

"Samo se smiri, seko."

"Ali ne mogu. Taj idiot je toliko neodgovoran, a hoće da živi na svoju ruku!"

"Znam, Daria, ali samo se..."

"Nemoj da mi govoriš da se smirim, Roy! Ni slučajno! Ima da Chrisu iščupam kosu iz glave ako se ne probudi u narednih 30 sekundi!" Roy, koji je znao da sam i više nego ozbiljna, razrogačio je oči i pogledao zabrinuto u našeg starijeg brata, a onda se uhvatio za svoju svijetlo plavu kosu, koja je takođe bila iste nijanse kao i moja, kao da se bojao da bih to njemu mogla da uradim. Pritrčao je Chrisu i počeo da ga trese za šta sam znala da će da uspije s obzirom da je moj blizanac košarkaš i ima ruke kao snagator.

"Chris! Chris, budi se brate!"

"Šta je vama jutros?" Upitao je Chris nervozno i pospano otvorivši oči u isto vrijeme sklonivši pramen smeđe, skoro crne kose sa lica. Njegove čokoladne oči bile su dezorijentisane prije nego što su se zaustavile na meni koja sam imala ruke prekrštene preko grudi. Ako bi pogledi mogli da ubiju, Chrisove oči bi ponovo bile zatvorene.

"Šta nam je? Ozbiljno, Chris? Znaš li uopšte koji je danas dan?" Upitala sam dok je on gledao u Roya kao da se nadao da će on da mu da odgovor šta se dešava.

"Uh... Ponedeljak, koliko znam."

"I..."

"I... Šta?" Upitao je prije nego što su mu se oči razrogačile u shvatanju. "Jebote! Nemoj mi reći da kasnim."

"Da, dragi brate, već dobrih pet minuta." Posmatrala sam ga kako je uspaničeno skočio iz kreveta i brzinom svjetlosti počeo da trči po sobi navlačeći hlače i majicu u isto vrijeme dok se Roy valjao po podu od smijeha (ne znam kako je na njemu završio), a ja sam samo odmahnula glavom i posmatrala dva idiota.

Nas troje smo takoreći bili sportska trojka iako je Chris od mene i Roya bio stariji nešto više od godinu dana. Chris se bavio fudbalom i primljen je da igra za jedan tim ovdje u New Yorku. Roy se bavio košarkom i bio je dosta visok, viši čak i od Chrisa koji je za mene bio div, ali je ipak igrao poziciju plej mejkera (organizatora igre, pretežno najnižeg u ekipi). Dobio je ponudu da ide u Los Angeles gdje će se od sljedeće školske godine kada krenemo na fakultet preseliti. Ja sam opet bila više zainteresovana za odbojku i voljela sam taj sport, ali sam oduvjek znala da to nije nešto čime želim da se bavim ostatak svog života.