VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)

I. Oktobarska subota

Ovo je priča koja govori kako sam ja umrla. I ponovno se rodila. Srećom, ne doslovno, već figurativno. Umrli su dijelovi mene koji nikada nisu trebali biti živi.
Empatija, sentimentalnost, slabost. Takvo što me je kočilo, naime, ja nisam bila slijepa, ja sam određenim, umjetno nametnutim "vrijednostima" u životu bila zaslijepljena. Jedna od tih vrijednosti je obitelj. Moguće je da imam skroz iskrivljenu sliku obitelji, no već je kasno.
Za mene je već kasno.

*Hrvatska, prije 2 godine*

Posmatram svoju sobu i trenutačno nisu mi jasne dvije stvari. Prvo pitanje glasi kako se 15 kvadrata toliko brzo uneredi ako ja samo ležim na svom krevetu i gledam TikTok? Drugo pitanje se nadovezuje na prvo i glasi ZAŠTO ja u ovih 15 kvadrata ne posjedujem mačku koja će mi barem donekle vratiti volju za životom? Imat ću crnog mačića jednog dana. Ako bude muško, nazvat ću ga T'Challa. Ili Killmonger. Ako bude žensko, nazvat ću je Dušanka, prvo, zato što mi je ime urnebesno, drugo, zato što se tako zvala moja profesorica iz matematike u osnovnoj školi. Stara raspala kurvetina. Nadam se da crvi koji žderu njene ostatke neće imati želučanih problema. Ipak je ta aždaja umjesto krvi imala kiselinu, glogove kolce umjesto kostiju i ljuske umjesto kože.

Moram spremiti ovaj nered, nije majka svinju rodila. Ili je, s obzirom na to koliko smeća u zadnje vrijeme jedem... No čemu? Ja se savršeno snalazim u ovom neredu, a moj mozak nema ništa protiv toga. Čak štoviše, inteligentni ljudi su neuredni. To je pravilo.
(...)

Bilo bi super kad bi netko iz moje obitelji bio malo sličniji meni, slobodnijeg duha i šireg pogleda na svijet, no čini mi se da je pogled mog oca usmjeren na jednu točku. Novac. On vidi rješenje svega u njemu, no nije svjestan da nam je novac uništio obitelj. Time impliciram kako smo nekad bili normalna, sretna i poprilično bogata obitelj. Novcem se vlada kao i vatrom, on ne smije vladati tobom, no objasni to jednostaničnom organizmu.
Naravno, da je novac jedini njegov problem, pomirila bih se s tim i nastavila život s tim čovjekom, ipak mi je otac.
Kada bi to bio jedini njegov problem, možda ga nikada ne bih napustila.

Umorna sam, a ne spava mi se. Mora da je to onaj psihički umor, puno teži od fizičkog, njega se mnogo teže možeš riješiti jer se nakači na dušu kao krpelj i ne pušta te dok ne poduzmeš neku drastičnu glupost.
(...)
11 sati je, ima da se spremim za tu školu, pa da sijam jače nego Sunce.
Nakon mukotrpnog crtanja savršenih obrva na koje sam prisiljena jer sam u bijesu obrijala svoje, nabacujem nešto crno, nije ni bitno, samo da je čisto i da ne smrdi (previše) po dimu.
Grabim kutiju crnih Sobrania koje su previše koštale i trpam ih u unutarnji džep jakne dok se pritom špricam jeftinim parfemom, jadnom Gucci kopijom.
Skoro sam propustila bus jer uvijek krećem prekasno, no to je ustaljena navika koje se nikada neću moći riješiti. Ulazim u bus i vidim samo starije žene koje su očito krenule na tržnicu????!?!
Nije valjda, pizda joj materina, ali je, subota je i to tek sad vidim na mikrokalendaru ovog izdajničkog mobitela.

- Naleti na kavu, ja sam u busu, a ne zelim kuciiii - pišem poruku Tristanu, omiljenoj mi osobi.

- Mamuran sam kao govno, dodji kod mene doma, leci me - odgovara mi nakon očito burne večeri u nekom svom noćnom klubu.

Klubovi su tabu tema za mene, ne da mi stari, misli da ću se prodat za gram bilo kakve lako dostupne supstance, ali sve što ja želim je ispijanje vina i pravit se classy, toliko je jednostavno. I otići na after poslije i jesti burek s kojeg kapa mast.

S osmijehom od uha do uha (vrlo netipično za mene), sjedim na zadnjem sjedištu autobusa i slušam stari rep iz onog nekog boljeg vremena.

- Jel to od pokojne Ines kćerka, ova što sjedi zadnji red lijevo? - započne nepoznata žena razgovor sa svojom sugovornicom, taman kad sam pauzirala glazbu da preslušam Tristanovu glasovnu jer pizda jedva kuca poruke.
- Je, ista je kao ona. - odgovara joj.