Dogovor za spas

11. poglavlje- Misija: partnerica

„ Bio je genijalan, trebali ste ga vidjeti."

Nikolas se nasmiješio i dobacio pogled Katji koja je praktički sijala od sreće otkako su stigli u trgovački centar. Bio je siguran da bi joj se lice moglo raspasti od osmjeha. No, bilo mu je drago vidjeti da su njegove usluge i znanje bili od pomoći i da su zbog toga svi bili sretni.

„ Podići ćeš mi ego, a to mu ne treba" podsjetila je Gabrielle.

„ Oh, ma daj, sredio je sve preko noći i dogovorio se s Giovani, daj mu malo kredita."

„ Što god" promrmljala je.

U tišini je ušla u trgovinu odjećom za ostalima pa se osvrnula oko sebe. Nakon trenutka svi su se raspršili po raznim odjelima u potrazi za raznim stvarima. Jedino se Nikolas zadržao uz nju. Lagano se nasmiješila shvativši da joj to daje savršenu priliku za malo podbadanja.

„ Nemoj ni početi" prekinuo ju je prije no što je uopće zinula, „ budi sretna radi mene."

„ Sretna sam. No, to ne znači da ću te malo podbadati."

„ Naravno" uzdahnuo je, „ jer to ne bi bila ti kada bi šutjela."

„ Tako je" potvrdila je.

„ Kupit ćeš nešto?" upitao je dok su prolazili kroz redove odjeće.

„ Nisam planirala" odgovorila je, „ treba mi nešto konkretno?"

„ Haljina za zabavu" predložio je.

„ Ne volim haljine ni suknje."

„ Šteta. Mogu ti postaviti pitanje osobne prirode?"

„ Nisam baš sigurna da će mi se pitanje svidjeti, ali pitaj."

„ Rekla si da si odrasla pod stegom i nije da sumnjam u to. Je li ta stega išla do te mjere da si dobivala kritike na račun svog izgleda?"

Zastala je usred koraka kada je ispalio pitanje. Kako? Kako je mogao to tako pročitati kada nije dala nikakve naznake o tome. Okrenula se prema njemu i prišla mu za korak kako bi mogla govoriti tiše.

„ Odakle ti to?"

„ Lijepa si žena, zašto to ne pokazati? Ne kažem da bi se trebala odijevati kao Katja ako to nije tvoj stil. Ono što želim reći je da mi se čini da ne vidiš sebe na taj način."

U tišini je promatrao njenu reakciju. Neko ga je trenutaka promatrala prije no što se okrenula i uputila se prema izlazu iz trgovine. Slijedio ju je u stopu pa sjeo do nje na sofu u hodniku među trgovinama. Još nekoliko trenutaka nije ništa rekla, a onda mu je uputila pogled koji je rijetko viđao. Posljednji je put vidio taj pogled onaj dan kada se slomila jer su otkrili da je tuku.

„ U pravu si" promrmljala je, „ nisam uvijek bila ovakva. Jako dugo sam se mučila s prekomjernom težinom i to je bila idealna tema za razgovor za stolom. Pogledaj se kako izgledaš, pa kakva ćeš biti, tko će te ikad pogledati, još malo pa se nećeš moći kretati, jedeš kao prase, kako ćeš si ikad naći dečka, samo su neki od redovne porcije koju sam dobivala.

Možda tebi to ne zvuči ozbiljno, ali za mene jest. To me pogađa mnogo više nego što su me pogodile fizičke batine. Modrice su zacijelile, ali moj mozak ne može izbrisati sve te riječi. Trudim se da me ne dotiču takve stvari više, ali jako je teško.

Divim se Katji i ostalima na mnogo načina. Katja ima ožiljke po cijelim leđima i svejedno samouvjereno hoda u majicama bez leđa. Divim se načinu na koji toliko voli samu sebe da ju to ne dira. Ne znam hoću li ja ikad moći."