Obećavam ti vječnost

Prvo poglavlje

Leyla P. O. V.
Nanosim i posljednji sloj svog crvenog laka za nokte po kojem sam prepoznatljiva kada se oglasi kućni telefon. Iznervirano otpuhnem i krenem u hodnik. Nema mnogo ljudi koji me zovu na kućni. Zapravo, prilično mali krug čini svega pet ljudi. Moje najbolje prijateljice, sestra i roditelji. Bilo ih šestero. No, nakon što je otišao, izgubili smo svaki kontakt.

"Molim",rekla sam oprezno uzimajući slušalicu u ruku da ne pokvarim upravo nanešen lak..
"Leyla,  nećeš vjerovati šta se dogodilo!",vrisnula je jedna od moje dvije najbolje prijateljice i natjerala me da instinktivno odmaknem slušalicu od uha.  Džesika, poznatija kao kraljica drame. S njom se upustiti u razgovor značilo je završiti sa mnogo novih tračeva u glavi.
"Pucaj.",rekla sam zamišljeno i počela mahati rukama kako bi mi se lak prije osušio.
"Došao je!",rekla je i uzbuđeno.
"Ko je došao?",moj mozak nije radio ujutro, a nisam imala predstave ko je njena današnja meta.
"Victor je stigao, Leyla.",vrisnula je. Rukom sam u međuvremenu udarila o zid i uništila lak.
"Ma daj!",rekla sam iznervirano gledajući u uništen lak. Toliko o tome...
"Nisi uzbuđena?",čula sam ponovo Džesikin glas s druge strane.
"Zbog čega?",pitala sam i dalje gledajući u svoje nokte.
"Leyla, Victor je došao!",rekla je i tada me nešto poput  bumerang udarilo u glavu. Kada je moj mozak procesuirao tu informaciju, moje ruke su počele da se znoje a srce nekontrolisano da mi lupa u grudima.
"Leyla? Još si tu?",pitala je Džesika. Svim sam se silama trudila odgovoriti joj, ali glasa jednostavno nije bilo. U transu sam odmaknula slušalicu od uha i prekinula vezu. Okrenula sam se i leđima naslonila na komodu dok sam pogled preusmjerila na veliko drveno stepenište ukrašeno ogradom bogatih biljnih motiva.

Vratio se... Victor, moj najbolji prijatelj od prvog razreda osnovne škole. Dečko koji mi je bio poput brata, s kojim sam provodila više vremena nego sa rođenom sestrom. Dečko koji me branio kada sam u šestom razredu, kao najveći štreber u školi, vječito bila omalovažavana od strane popularnih klinaca. Dečko koji se prebacio u ekonomsku srednju, samo kako bi mogli ići svaki dan zajedno u školu. On je bio dečko s kojim sam otišla na maturu, a ujedno i moj prvi poljubac... Dečko koji je samo dan nakon najljepše noći u mom životu otišao bez pozdrava i ostavio me samu, slomljenog srca.

"Gospođice Leyla, dobro ste?",ljubazno me pitala Emilija, naša kućna pomoćnica, i pridržala me za ruku. Vjerojatno sam izgledala kao da ću pasti u nesvjest, što nije bilo daleko od istine. Kada nisam odgovorila, povela me do kuhinje i smjestila na stolicu.
"Evo, to će vam pomoći.",rekla je i pružila mi čašu limunade. Otpila sam par gutljaja prije nego što sam se napokon vratila u stvarnost i usmjerila pogled na ugodnu djevojku. Bila je mlada, u ranim dvadestim godinama, par godina mlađa od mene. Došla je u ovu kuću zajedno sa svojom majkom. Kada je gospođa Rea, njena majka, umrla, rekli smo Emiliji da može ostati kod nas koliko god joj je potrebno. Sada živi u našoj kući i radi kao kućna pomoćnica. Ugodno sam joj se nasmijala na što se njeno lice opustilo.
"Dobro sam. Hvala ti, Emilija.",rekla sam joj i potapšala je po ruci.
"Ako Vam nešto treba, ja..."
"Emilija, u redu je. Bit ću u svojoj sobi.",rekla sam i uz kimanje glavom napustila sobu.

Koračala sam kroz dug hodnik smeđih zidova sa mnogo slika. Sa plafona su visili luksuzni lusteri sa imitacijom dijamanata po sebi. Sva vrata bila su drvena, jednake boje i izgleda, tako da bi se neko ko je novi vjerovatno izgubio u kući. Svaki kutak kuće odisao je luksuzom i skupocjenošću na čemu su moji roditelji inzistirali. Mrzila sam to.

Ušla sam u svoju sobu koju sam, jedino od cijele kuće, mogla podnijeti. Bijeli zidovi bili su okrašeni slikama i posterima iz novina koji su me vezali još za tinejdžerske dane. Na desnom zidu je bio veliki bijeli ormar, a na sredini sobe je bio krevet sa crnom posteljinom na kojoj su bile bijele tačkice. Ispred kreveta bio je veliki plazma tv koji je stajao na lakiranoj polici također bijele boje. Na desnom zidu bio je stol za šminkanje, ujedno i moj najdraži dio sobe. Mislim da svaka žena sanja da ima stol za šminkanje.