Obećavam ti vječnost

Dvadeset i šesto poglavlje

Leyla P. O. V.
Pokušavam uživati u filmu i kokicama sa svojim najboljim drugaricama, ali mi misli neprestano lete na prošlu noć, večeru s Victorom i naš razgovor. Nakon što mi je ipričao sve do sitnih detalja nisam znala kako se osjećam, bila sam zbunjena, pa sam mu rekla da mi treba vremena da razmislim i otišle. Poput kakve kukavice! Danas ga nisam nazvala. Zatrpavala sam se poslom i radila kako ne bih mislila o njemu. Sada sjedim sa Lisom i Džesikom i gledamo neki film, a ja čak ne znam ni o čemu se radi.

Moje prijateljice prasnule su u smijeh pa sam se i ja nasmijala, iako nisam znala čemu. Nakon toga sam dobila par pogleda od Lise punih žaljenja i suosjećanja. Osjećala sam se odvratno.
"A da mu oprostiš?",rekla je Džesika i nastavila jesti svoje kokice.
"Da, nije on kriv. Niko nije. Uostalom, to je sada prošlost.",rekla je Lisa. Duboko sam uzdahnula i odlučila im ne odgovoriti.
"Ako je tako kako kaže, mislim da je i on propatio kao i ti. Vi se tako volite, strašno je to što si radite.",Džesika je uzdahnula i pogledala me tužno.
"Ne znam cure.",uzela sam kockicu moje omiljene čokolade za dane kad se ne osjećam poput živog bića.
"Definitivno mu trebaš oprostiti. Pokušaj bar! Ubijaš se ovako!",rekla je i ja sam otpuhnula u znak negodovanja.
"Razmislit ću. Dosta o tome, propustit ćemo film.",rekla sam i one su se međusobno pogledala,a onda prebacile pogled na televizor. Gledajući filmove i razgovarajući dočekale smo jutro,a onda smo pale na krevet sve tri umorne od smijeha i razgovora. Zaspale smo.

Vrijeme za buđenje stiglo je prije nego što smo se nadale i tako smo, oko pola devet, već bila na nogama. Sa samo dva sata sna, imala sam osjećaj da će mi se glava odvojiti od ostatka tijela.
"Buđenje!",povikala je Korina s vrata, sva sretna. Negodovale smo sve tri. Ja sam mrmljala nerazumno, Lisa je pokrila jastukom glavu,a Džesika je isti taj jastuk bacila na Korinu. Ništa nije urodilo plodom, pa smo, neraspoložene do bola, ustale i spremile se za doručak. Kada smo sišle, za stolom su sjedile samo Korina i mama.
"Gdje je tata?",zapitala sam prilazeći stolu.
"Otišao je na posao, mora nešto završiti.",rekla je mama,a lice joj je blistalo. Promatrala sam nju i Korinu, obje sretne, blistaju, i nešto mi je tu postalo sumnjivo.
"Šta se događa?",rekla sam gledajući ih naizmjenično.
"Šta?",mama se pravila naivna.
"Rano je jutro,a vi samo što ne pjevate od sreće.",rekla sam i dalje zbunjena. Korina je tiho zastanjala,a onda odskočila sa stolice.
"Moram joj reći!",vrisnula je,a mama je samo kimnula glavom uz blag  osmijeh u kutu usana.
"Seka... Udajem se!",vrisnula je,a ja sam ostala u šoku. I tako, dok su Lisa i Džesi skakale oko nje i čestitale joj, ja sam ostala prikovana za stolicu,a suze su se nakupljale u mojim očima.
"Nećeš čestitati sestri?",mama je podigla jednu obrvu i začuđeno me pogledala. Pokušala sam se sabrati, ali bilo je teško. Moja mala Korina, mlađa sestra, dijete koje sam čuvala i koje mi je pojelo sve živce, se udaje?! Izvinjavam se, ali ne mogu tu informaciju svariti.
Popila sam gutljaj vode, duboko udahnula,a onda ustala sa stolice.
"Mila moja...",zagrlila sam je čvrsto,onako kako se samo grle sestre i bez riječi sve kažu.
"Čestitam lutko. Derek je najsretniji čovjek na svijetu jer ćeš mu ti postati supruga.",rekla sam,a ona se nasmijala.
"I Victor je najsretniji što ima tebe.",rekla je i poljubila je u čelo,a meni je srce opet brzo zakucalo. Je li?
Nakon još par dugih zagrljaja i poljubaca, vratile smo se u stvarnost i sjele za stol. Moje prijateljice su preuzele inicijativu i ispitale sva pitanja,  jer sam ja još uvijek bila u transu.

"Kada je vjenčanje?",pitala je Lisa.
"Imaš li plan?",nastavila je Džesi.
"Hoćemo li mi biti djeveruše?",uzbuđeno je povikala Lisa.
"Bit će za mjesec dana. Imam nešto u svojoj glavi, kako bih da sve izgleda, ali još ništa nije sređeno. Bit će puno posla i nadam se da ćete mi moći pomoći.",rekla je brzo Korina, a ja sam opet bila u šoku.
"Mjesec dana?",rekla sam iznenađena.
"Da, premalo vremena, znam. Ali.... Uspjet ćemo!",rekla je i ja sam joj vjerovala. Jer, to je Korina, ona uspije sve što si zacrta.
"Bit će veliko vjenčanje?",rekla je Džesi, kao u strepnji.
"Prijatelji, porodica i kolege. New York i Chicago... Da, bit će!",govorila je Korina uzbuđeno.
"To ti ja pričam.",Džesi je uzbuđeno poskočila i sve smo prasnule u smijeh.
"Luda si!",rekla sam joj kroz osmijeh.
"Ali me baš takvu voliš!",samouvijereno je zabacila kosu i nastavila s jelom.

Taj dan mi je prošao kao u magli. Kuća je bila puna, svugdje neka zbrka. Planovi, priče, katalozi vjenčanica... Na kraju su se svi razišli. Sad ležim sama u svojoj sobi, gledam u plafon i osjećam se usamljenije nego prije. Moja mlađa se sestra se udaje, mama i tata imaju divan brak, a ja sam tako sama. Razmišljam o njemu. Možda su Lisa i Džesika u pravu. Možda bih trebali razgovarati, mogla bih mu oprostiti, možda. Samo možda...

Telefon se oglasio i javio mi je je stigla nova poruka. To me izvuklo iz mojih misli. Još neki plan o vjenčanju? Sigurno! Protegnula sam se i ustala do stola sa šminkom gdje mi je ostao mobitel, daleko ako bih došla u iskušenje da pozovem Victora i sve mu oprostim.

"Ne mogu više. Sviđi ispred, samo da te vidim. Pet minuta? Samo to tražim.

Victor"

Ostala sam bez daha i ruke su počele da mi se znoje. Ispred je? Da me vidi? Pet minuta? Odlazi li opet?

"O Bože!",prošaptala sam i zgrabila kućni ogrtač. Oblačeći ogrtač, išla sam niz stepenice i tako jako udarila nogom da sam mislila da sam je slomila.
"Au!",promrmljala sam, protrljala nogu prstima i nastavila put ka vratima. Duboko sam udahnula skupljajući svu snagu i otvorila vrata.
Ipak sam ostala bez daha kad sam ga ugledala. Bio je lijep, toliko da boli. Nedozvoljeno lijep. Kako neko uopše smije biti toliko lijep da ometa tuđu koncetraciju? No, ja koja sam ga znala duže, vidjela sam još nešto. Bio je umoran. Podočnjaci ispod očiju bili su tamni, njegova svijetlo smeđa kosa sa tonovima plave, samo na suncu, bila je rasčupana,a brada kratka i neobrijana dva do tri dana. Bio je u širokoj crnoj trenerci i majici tako velikoj da nije ličila na njega. Oči su mu lutale i bile su tako umorne i tužne da sam mu htjela istog trena poletjeti u zagrljaj.

"Hej!",tiho sam promrmljala.
"Dođi.",pružio je ruku prema meni. Nisam se dvoumila ni sekunde, pošla sam. Koliko je to bilo pametno, nisam sigurna.
"Gdje idemo?",pitala sam, ali nije odgovorio. Hodali smo par minuta,a meni se činilo kao vječnost.
"Stigli smo.",Victor je progovorio, a sada je na mene došao red da šutim. Ispred mene se protezao lijepo uređen hotel, sav od kamena i sa mnogo zelenog bilja. Kratki puteljak, a iznad mene drvo. Ogromno drvo, lijepog lišća i grana kose su se savijale sve do poda i pravile nam skrovište. Odmah ispod njega i jedna klupa.
"Sjećaš li se?",prošaptao mi je na uho dok je rukama obujmio moj struk i stao iza mene.
"Kako bih mogla zaboraviti.",rekla sam tiho.
"Naš prvi poljubac. Baš ovdje, na ovom mjestu.",rekao je i ostavio kratak poljunac na moju ušnu školjku. Sva sam se naježila. Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga u oči.
"Bilo je divno, Victore. A onda si otišao, samo tako, bez pozdrava. Ostavio si me samu pet godina i sa sobom uzeo mpju dušu.",rekla sam,a glas mi je pucao.
"Malena, otišao sam tada, ali samo jer sam morao. Sada ću ostati, jer tako želiš. Ukoliko si još za... Volio bih sve s tobom, Leyla. Želim provesti ostatak svog života kraj tebe.",rekao je i rukom nježno pomilovao moj desni obraz, kao da mi ispisuje ljubav po koži.
"Moraš mi obećati...",rekla sam tiho boreći se sa suzama,"Da me više nikad nećeš ostaviti."
"Obećavam ti, malena. Obećavam ti vječnost.",rekao je i spojio svoje tople usne s mojima.

Tada sam znala. On je sve što mi treba, sve što će mi ikada biti potrebno. On je ona polovica duše koja mi je falila da opet budem čitava. Cijeli život je bio on, samo samo to prekasno shvatili. Ili ipak nismo? Jer sad je tu, oboje smo. I trajat ćemo vječno.