Obećavam ti vječnost

Sedmo poglavlje

Leyla P. O. V.
Vozim se kroz gužvu u gradu i pratim sat na koji pokazuje da je sve manje vremena. Mrzim kada ljudi kasne, jer ja ne kasnim. Kada mi se desi takav propust, propala bih kroz zemlju od stida.

"I šta se onda desilo?",čula sam Lisin glas sa druge strane slušalice.
"Ništa, rekla sam joj da ne mogu ići sa njom danas na manikuru, a ona se naljutila.",rekla sam gledajući u kolonu koja mi se činila sve duža kako vrijeme prolazi.
"Jao, Džesika, Džesika. Ništa, ići ću ja s njim. Poziv na manikuru uvijek znači crveni alarm. Loše je raspoložena. Šta li se moglo dogoditi?",govorila je Lisa.
"Ne znam, stvarno. Nadam se da nije ništa ozbiljno. Javi mi.",rekla sam zabrinuto.
"Javit ću. Čuvaj se i sretno na sastanku.",rekla je.
"Hvala. Ljubim te. Idem sada, izgleda kreće saobraćaj.",rekla sam i prekinula poziv taman kada su se automobili počeli pomicati. Polako, ali sigurno. Uskoro sam bila na pola puta i mogla sam se kretati van zastoja.
Vozila sam pjevušeći svoju omiljenu pjesmu kada mi se na signalnoj tabli pojavilo crveno svijetlo. Ubrzo se začuo tup zvuk i automobil je stao kao ukopan na mjestu.
"Ne, ne, ne!",govorila sam i pokušavala bezuspješno pokrenuti automobil.

Kada sam shvatila da je to nemoguća misija, pokušala sam pozvati Lisu. Nije se javila. Da nismo pričale prije deset minuta, ne bi mi bilo krivo. Ljudi nikad nisu tu kada ih trebaš! Ni Džesika se nije javila. Kada sam je nazvala čula se govorna pošta.
Proglasivši na sat, teško sam uzdahnula. Petnaest minuta do sastanak. Zapravo, to i nije bio sastanak. Bilo je treće u nizu razgledanje kuće sa gospdinom Važnim, poznatijim kao Victor Stone, ili najveći gnjavež na svijetu. Do sada smo pogledali dvije kuće koje su imale sve što je naveo kao uvjete, ali ni jedna mu nije bila 'dovoljno dobra'. Prvoj kući je falilo prostora u garaži. Drugoj, pazite sada, falilo je detalja. Šta o detaljima zna čovjek koji svoje stvari drži u kutijama mjesec dana nakon dolaska?!

Ding

Nikada se više nisam obradovala kada sam čula zvuk poruke. Bila je od mog oca.

"Malena, nakon razgledanja kuće uzmi slobodno. U firmi se desilo neka manja nezgoda. Moraju popraviti cijev pa sam svima dao slobodan dan. Mama i ja idemo do tetke Elizabeth u posjet u bolnicu. Nećemo biti u gradu do večeras. Voli te tata. Čuvaj se!"

Moje uzbuđenje splasnulo je, a sve nade pale u vodu. Shvatila sam, nema mi spasa. Nalazim se u pustoj ulici, do destinacije mi treba bar sat vremena pješke, a niko se ne javlja na telefon. Tako ću ih ubiti!
I onda mi je sinulo... Morala sam učiniti nešto što nikada ne bih. Morala sam pozvati osobu koju ni u ludilu ne bih pozvala.

"Victore?",rekla sam tiho.
"Oho, nismo na gospodine Stone?! Pa to je napredak. Pucaj, lutko.",njegov pozitivam stav izmamio bi mi osmijeh na lice da se nisam nalazima u ulici u kojoj se skupljaju dileri i bitange.
"Nemoj me zadirkivati. Ja... Imam problem.",govorila sam plačnim glasom.
"Je li sve u redu? Dobro si?",njegov glas je iz sretnog prešao u zabrinuti.
"Ne.",rekla sam tužno.
"Leyla, gdje si? Šta se dogodilo?",govorio je brzo, toliko da sam jedva shvatila o čemu je riječ. Čula sam zveckanje ključeva i lupanje vratima.
"Auto mi se pokvario.",na rubu suza sam govorila.
"Oh, ti luda ženo. Mislio sam da ti se nešto dogodilo. Ostani gdje jesi. Dolazim. Daj mi adresu.",rekao je i ja sam mu brzo izdiktirala sve upute kako da dođe do mene. On mi je možda bio emotivni neprijatelj, ali ljudi koji podsjećuju ovo mjesto sigurno nemaju prijateljske namjere prema uhodama.
"Samo požuri.",promrmljala sam.
"Ako želiš, ostat ćemo na pozivu da ti bude lakše.",rekao je brižno i moje je srce obuzela toplina.
"Neka, pazi kako voziš i požuri. Bit ću ja dobro.",rekla sam i prekinula. Ne zato jer neću da slušam njegov glas, nego zato što se moram pripremiti provesti sa njim u autu pola sata vožnje do kuće koju sam pronašla. To je značilo jedno, premalo privatnosti i previše njegovog dobrog mirisa. Nisam bila spremna, no niko me nije ni pitao.