Obećavam ti vječnost

Devetnaesto poglavlje

Ja se izvinjavam na neaktivnosti i tome što ne izbacujem često dijelove. Sada sam opet tu, sa dosta inspiracije i vremena za pisanje. Do kada, ne znam!
U svakom slučaju uživajte u novim poglavljima. Ostavite usputni komentar, te vote. Hvala.
Vaša L.🤞🏼

Leyla P. O. V.
Zrake sunca miluju moje lice i bude me iz ugodnog sna. Polako otvaram snene oči ubrzo shvatam da to nije dobra ideja. Dižem se u sjedeći položaj dok u rukama držim svoju tešku glavu. Nesposobna sam čak i misliti. Još par sekudi luksuza, a onda otvaram oči i vraćam se u stvarnost. Shvatam da sunce nije tek izašlo nego je skoro na pola neba, da ja nisam u svom udobnom krevetu nego na dekici i da nisam sama. Pored menr je usnuli Victor. Duboko udahnem dok se u moju glavu, jedan po jedan, slažu događaji od sinoć. Iako sam popila tek jednu čašu vina osjećam se mamurno i glava mi je teška. Pokušavam se natjerati da razmislim o svim informacijama koje sam sinoć napokon saznala, ali mi ne ide.

Lagano prodrmam Victora, mada  bih rado ostala gledati ga kako spokojno spava, jer moram doma. Danas je utorak i ja sam već uveliko trebala biti na poslu.
Victor je promrmljao nešto s neodobravanjem.
"Hajde Victore budi se!",zavapila sam. Moje riječi su na njega djelovale poput kante hladne vode.
"Leyla?!",skočio se i zbunjeno me pogledao.
"Možeš li me, molim te, odvesti doma? Prespavali smo pola dana, a ja danas radim.",rekla sam brzo.
"Ovaj... Da, da, naravno.",nekako je zbunjeno i nespretno potražio ključeve svog auta u sakou. Dok je našao ključeve automobila, ja sam ustala i izravnala haljinu,koliko je to bilo moguće, i pronašla svoju torbicu. U njoj je bio mobitel kojeg sam se bojala i pogledati. Nikome nisam javila da ostajem večeras ovdje. Niko osim Lise i Džesi nije ni znao gdje idem. Sigurno su poludjeli od brige.

Krenula sam za Victorom i ubrzo smo se našli u njegovom autu na putu do kuće. Vladala je mrtva, i poprilično neugodna, tišina koju sam se bojala prekinuti.
"Nešto sam krivo napravio?",promuklo, sa dozom opreznosti me upitao.
"Ne, ne, ja samo... Malo sam u panici, nikome se nisam javila i...:
"Poslao sam Džesiki poruku da ne brine, da je sve u redu i da si zaspala. Rekla da da će reći tvojima da si kod nje, dok ne skontaš šta ti je činiti.",rekao je ozbiljnog izraza lica. Bilo mi je žao što sam se tako bezosjećajno ponijela, a on se baš potrudio oko svega sinoć.
"Evo stigli smo.",rekao je. Krenula sam izaći, ali sam se predomislila. Vratila sam se i poljubila ga nježno u obraz.
"Sinoć je bilo divno... Ti si divan.",šapnula sam mu na uho,a onda brzo izašla iz auta. Kada sam se okrenula ka njemu, već stojeći kod kapije, gledao je u mene s osmijehom na licu dok je rukom držao obraz koji sam poljubila. Sramežljivo sam mu se nasmijala, a onda otrčala kući, zatvarajući kapiju pred sobom.
Nažalost mala čarolija brzo je prošla i našla sam se uvučena u vrtlog  laži.
Samo što sam ušla u kuću, zatekla sam tri zbunjene glave.
"Gle ko se odlučio pojaviti!",rekla je Korina sarkastično i namjestila naočale na nosu.
"Nisi se javila na telefon.",tata je napomenuo.
"Umrli smo od brige dok.nam Džesika nije javila da si kod nje, a da ti je baterija na telefonu prazna.",rekla je Korina ljutito.
"Ti luda djevojko, šta ti je bilo u glavi? Na smrt si nas prepala!",mama je bespomoćno zavapila i prekrila usta rukama.
"Izvinite, stvarno. Znam da sam jako loše,da ne kažem glupo, postupila što se nisam javila i obećavam da se neće ponoviti.",rekla sam i povukla ih u jedan džinovski obiteljski zagrljaj. Ugledala sam Emiliju kako nas posmatra sa strane.
"Dođi i ti.",rekla sam joj uz ljubazan smiješak. Pogledala je oko sebe ,kao da nije bila sigurna da njoj govorim, i na kraju nam se i sama pridružila.
"Volim vas ljudi.",prošpatala sam.
"I mi volimo tebe.",rekla je mama.
"Oh, hajde sad, razlaz! Želite li rasplakati jedinog muškarca ove kuće?",rekao je tata i probudio smijeh u sobi. Ubrzo san se našla na putu ka svojoj sobi. Taman kada sam pomislila da je ovo dobro prošlo, vrata moje sobe su se zaustavila na pola puta i u sobu je ušla moja sestra.
"Pa?", naslonila se na vrata koja je zatvorila za sobom i kimnula glavom ka meni u znak da počnem pričati.
"Ne razumijem?",rekla sam zbunjeno.
"Misliš da sam povjerovala u priču o prijateljici?",lažno se nasmijala,"Ko je on?"
Mislim da je moje lice pozelenilo od muke. Okrenula sam se od nje i počela nervozno tražiti po ormaru.
"Ne znam šta nije jasno. Bila sam kod Džesi, kao što sam rekla. Uostalom, ona vas je zvala pa to znate i sami.",govorila sam brzo. Uvijek sam to radila kada sam nervozna.
"Nervozna si?",rekla je poglo.
"Ja?",ponovo sam se pravila glupa.
"Ko je on, Leyla?",pitala je uporno.
"On ne postoji!",rekla sam i nešto me probolo i grudima od te izjave. Nisam ga mogla poricati sada kada je napokon spostojao i bio tu, kraj mene.
"Hajde, reci svojoj seki.",rekla je i sjela na moj krevet. Napravila je istu onu muljatorsku facu koju je pravila kada je htjela neku moju barbiku kada smo bile male.  Nervozno sam otpuhnula i bacila se na krevet rukama prekrivši svoje, poput bulke crveno, lice.
"Da pogađam?",rekla je zabavljeno. Nisam odgovorila, samo sam provirila kroz prste gledajući u njene velike, razigrane oči.
"Hmm...",rekla je uz osmijeh, "Da nije možda.... Victor!"
Njene riječi nisu zvučale kao pitanje, nego kao tvrdnja i to me još više uplašilo.
"K-ka... kako si...?",nisam uspjela završiti rečenicu, a ona me već pobjedonosno gledala.
"Ma daj, Leyla, toliko je očito! On je tvoja jedina ljubav, ona prava i za cijeli život. Možda je bilo bolno, ali to je ljubav, to je život i to boli. Sada je ponovo sreća zaokupila vaša srca, kako vidim, i neizmjerno mi je drago zbog toga.",rekla je uz osmijeh i zagrlila me svojim dugim rukama koje su, iako mršave, davale najbolje zagrljaje.
"A i vidjela sam ga sinoć kada je došao po tebe ispred kuće.", rekla je i zakikotala se. Pale smo zajedno na krevet umirući od smijeha.
"Koji si ti lažov!",lagano sam je udarila po ruci i ustala da nađem odjeću.
"I? Kako je bilo?",pitala je dok je i dalje ljenčarila u mom krevetu.
"Hej! Ovo je već previše! Neću mlađoj sestri pričati o tome kako mi je bilo kod dečka!",rekla sam ljutito i pogodila je jednom od haljina koje sam držala u ruci.
"Pa odrasli smo ljudi,a moram priznati da Victor jeste zgodan...",rekla je uz vragolast sjaj u očima.
"Eh, sad je dosta. Napolje.",bijesno sam ispustila stvari iz ruku i počela je vući ka vratima.
"Čekaj! Leyla! Šalila sam se!",vikala je u nevjerici. Sa zadnjim je riječima već bila s druge strane zaključanih vrata moje sobe.
"Ona će meni, Victor je zgodan!",gunđala sam kupeći stvari s poda.
"Hej, moj Victor! Nema on njoj šta biti zgodan ili ne! On je moj!",pričala sam sama sa sobom,a onda sam se uhvatila u jednom trenu.
Moj je?
Srce mi je zabubnjalo u ušima na tu pomisao, a leptirići ispunili moj stomak. Kupuje mi ruže i dovozi kući. Izlazimo i kuha za mene.... Za mene! Bila je to najbolja večera koja sam jela, iako je bila neslana. Sve je mirisalo na ljubav. A onda... Taj razgovor! Još mi se želudac stegne pri pomisli na to. Ostavio je svoje snove, zbog mene? Tijelom mi prođe jeza od same posisli na to. Sinoć sam možda bila pripita, ali danas sam sasvim sabrana i ne mogu mu dopusti da napusti svoje snove i brilijantnu karijeru zbog mene.
Još jedan dan u nizu, nisam radila. Ja, najveći radoholičar Chicaga, sam već drugi dan odsustvovala s posla jer su sve moje misli bile okupirane samo na njega.
Jesam li se zaljubila?
Nasmijala sam se na te lude misli. Ne, nisam. Ustvari, možda jesam tamo nekada u četvrtom srednje. Danas, danas ga volim. Volim ga svakim atomom svog bića. Nisam toga bila ni svjesna dok ga nisam dobila nazad. A sada? Svojevoljno ću otići i dati mu opciju da ode od mene. To rade ljudi koji vole, biraju sreću drugih ispred svoje. To ću uraditi i ja.

"Halo?",čujem Victorov glas s druge strane telefona.
"Victore?",promrmljala sam na rubu suza.
"Leyla? Jesi li dobro?",zabrinuto je upitao.
"Možemo li se naći?",prošaptala sam.
"Samo reci kada i gdje."
"Na našem mjestu, za pola sata.",rekla sam i prekinula vezu. Otišla sam do ormara i izvukla prve crne hlače koje sam našla. Uz njih sam obukla bijelu majicu sa narandžastim prugama.
Na noge sam obula patike i odmah krenula. Odučila sam ići pješke da razbistrim misli. Mogla sam očekivati doslovno sve i to me najviše plašilo.
Prije nego što sam bila spremna, našla sam se na dogovorenom mjestu. Školski park je bio isti kao kada smo mi išli u školu, ako izuzmemo svježe ofarbane šarene klupe. Zelenilo je bilo na sve strane i pravila hlad u tom školskom parku. Tu smo sve odmore prvodili zajedno, nekad uz knjigu, nekad uz nezdrave grickalice i zarazan smijeh. Uvijek smo se podjednako zabavljali i uživali, jer smo bili zajedno. Nježno sam prešla preko rukom preko "naše" klupe. Više se s nje nije ljuštila smeđa boja, nego je bila jednaka svim ostalima, šarena i jednolična. Ipak, veliko stablo tik iza nje još uvijek je pravilo najveći hlad i najbolje sklonište od svijeta. Smjestila sam se i nakon svega par minuta čula sam korake iza sebe. Bio je to isti onaj momak koji mi je svaki dan kupovao užinu u obližnjem fast foodu. Umjesto poderanih traperica i široke majice sa slikom našeg omiljenog rock benda, danas je bio dosta ozbiljnije običen, u crne hlače i običnu bijelu majicu. Zavidna figura, još uvijek je bila tu, sada još bolja nego prije desetak godina.
"Došao si?",nesigurno sam prozborila.
"A kako i ne bih kada me moja Ly zvala?",rekao je uz smiješak i pridružio mi se na klupi. U svakom drugom slučaju to što me nazvao svojom bi mi prouzrokovalo leptiriće u stomaku, danas je to bilo samo još jedno teško breme na leđima.
"Sjećaš se ove klupe, ovog mjesta?",rekla sam gladajući u daljinu.
"Kako ne bih.",kroz osmijeh je rekao, no osmijeh je ubrzo bio izgubljen kada je susreo moj, mračan i ozbiljan, pogled.
"Ovdje smo sjedili u drugom razredu srednje škole, listali sportske novine. To je bio onaj dan kada si primljen u košarkaški tim. Gledali smo najbolje igrače NBA-a i planirali budućnost..."
"Ne razumijem kuda ovo vodi.",rekao je i uhvatio me za ruku te me prislio da ga pogledam.
"Ne mogu ti dopustiti da odustaneš od svojih snova, Victore. Koliko god te željela kraj sebe, neću da to bude pod nekim pritiskom, prisilom. Ja... Ti... Mi ne možemo dopustiti da sav tvoj talent padne u vodu.",rekla sam gledajzći ga očima u kojima su se napkupljale suze koja sam se svim silama trudila prekriti.
"Oh, Leyla dušo, koliko god da te volim, nekad znaš biti tako glupa.",rekao je i uhvatio me objema rukama nježno za lice.
"Voliš me?",rekla sam.
"Svim srcem. Samo, kao i svim glupim mušarcima, dugo mi je trebalo da to shvatim i napokon si priznam. Igrao sam za Lakerse, čovječe! Jesam, i bio sam nesretan. Naš zajdnički san živio sam sam. Svaku utakmicu sam gledao tribine nadajući se da ću sresti tvoj pogled  tamk gore. Nije se desilo... Ja, samo želim biti napokon sretan, a moja sreća je samo kraj tebe. Zato, molim te, izbaci sve lude ideje iz svoje glave jer... Želim baš ovo što imam sada.",rekao je i čelo naslonio na moje. Bili smo suviše blizu da bih razmišljala.
"A košarka?",jedva sam prozborila.
"Još uvijek ću igrati i još ću imati i tu čast da svoje znanje prenesem na  druge, nije li to sjajno?",rekao je uz blag osmijeh. Oči sam fiksirala na njegove koje su blistale posebnim sjajem.
Tada, na istoj toj klupi gdje sam se prvi put poljubila, njegove su usne ponovo pronašle put do mojih. Odaknula sam se samo malo, nakon par sekundi fantazije.
"Znaš, potajno sam gledala tvojr utakmice na tv-u.",rekla sam uz zagonetan smiješak.
"Sad mi je lakše.",rekao je i oboje smo prasnuli u smijeh.
Sjedeći na toj klupi pored muškarca svog života, pitala sam se:
"Može li život postati bolji?"