Obećavam ti vječnost

Deveto poglavlje

Leyla P. O. V.
Kažu da sve što je lijepo, kratko traje. Tako i izlet sa curama, pošao je prije nego što sam okom trepnula. Ponedjeljak je i spremila sam se za posao. Dok sam kopčala crnu košulju, pokušavala sam se sjetiti šta sve danas imam za obaviti. Činilo mi se da sam nešto zaboravila, ali šta?

Ogledala sam se prije nego što sam izašla iz sobe. Crveno odijelo i crna košulja odlično su išli uz moje nove crne salonke. Uzela sam uz to malu crnu torbicu i stavila zlatne narukvice. Voljela sam kombinaciju crvene boje i zlata.
Moja kosa bila je ispeglana i spuštala se do polovine leđa. Na usnama sam imala crveni ruž, a šminka na očima bila mi je blaga.
"Spremna sam!",utvrdila sam i krenula prema izlazu iz kuće. No, kad bi sve bilo tako lako.

"Leyla?!",čula sam mamin glas iza sebe. Prevrnula sam očima, a onda se okrenula ka njoj. Stajala je na kuhinjskim vratima u svom smeđem kućnom ogrtaču.
"Dođi.",rekla je i krenula u kuhinju. Pošla sam za njom, jer nisam imala izbora. Moju mamu nikada nije zanimalo kasnimo li na sastanke, ako nam ima nešto za reći - moramo je slušati.
"Da?",pitala sam sjedajući na barsku stolicu.
"Znaš, imam ja jednu kolegicu, Irmu. Divna je to žena.",počela je umiljato. Bojala sam se nastavka.
"Da, i?",nestrpljivo sam pitala gledajući na sat.
"Ona ima sina.",tada mi je sve postalo kristalno jasno. Počela sam odmahivati glavom.
"Završio je medicinu, sjajan mladić. Kaže ona, same desetke na fakultetu. Ima dvadeset i osam godina,poslovan je i kulturan. Samo, nema djevojku. Nikako da nađe pravu.",rekla je mama uz umiljat smiješak.
"Ne razumijem, kakve veze to ima sa mnom?",rekla sam i podigla upitno obrve.
"Pa, znaš, on... Novi je u gradu. Danas, on i majka... Dogovorila sam nam ručak sa njima. U restoranu kraj firme, u tri sata popodne. Nemoj kasniti.",rekla je brzo i ustala od stola.
"Mama ja..."
"Moraš doći, računam na to.",rekla je i uz podli smiješak napustila sobu.

Umorno sam otpuhnula i prošla rukom kroz kosu, a zatim izašla iz kuće što sam prije  mogla. Otišla sam do svoga auta koje je jučer, dok nisam bila doma, naš vozač dovezao od majstora. Moj sivi džip ponovo je radio kao nov i miris novog osvježivača za zrak protezao se prostorom. Voljela sam svoj auto i bila sam vezana za njega. Odmah nakon što sam položila, tata mi ga je kupio za dvadeseti rođendan. Od tada ga vozim svakoga dana i vezena sam za njega kao da je ljudsko biće.

Zanesena u mislima, nisam ni primjetila da sam stigla na posao. Ispred mene je bila velika staklena zgrada, i moje odredište. Uzela sa torbicu sa zadnjeg sjedišta i krenula. Topli jutarnji zrak je milovao moje lice. Sunce je već bilo jako, za rano jutro, što mi je govorilo da će danas biti lijep dan. Volim ljeto, ali u našoj firmi ono je teško. Sparina u zraku i stalni rad klima uređaja svima nam smeta. Šta je, tu je! Svi trpimo i radimo sve što je u našoj moći da popravimo tu situaciju.

"Dobro jutro, gospođice.",rekla je Melani.
"Zdravo Melani.",ugodno sam joj se nasmijala.
"Danas je baš ugrijalo.",primjetila je uz prislini osmijeh. Kimnula sam glavom.
"Izdržat ćemo. Idem u kancelariju. Kada gospodin Black dođe, uputi ga u moju kancelariju.",rekla sam i krenula ka svom kutku. Lijepo osvjetljenja kancelarija sa velikim prozorima i mnoštvom zelenila, zasigurno je bila najljepša u firmi. Sve sam detalje sama birala i stvarno sam bila zadovoljna finalnim rezultatom.

Smjestila sam se za udobnu stolicu i iz police izvadila potrebnu papirologiju. Gospodin Black važan je ulagač naše firme. Taj strogi čovjek izgužvanog lica, sjede kose i velikih ramena, ne izgleda najugodnije za komunikaciju. To i nije daleko od istine, zato svi i izbjegavaju sastanak s njim. Ja, crna ovca u društvu, dobila sam tu čast da vršim pregovore s njim. Strog jeste, ali nije teško raditi s njim. On je povrh svega poslovan i razuman čovjek pa uvijek nađemo zlatnu sredinu. Tako je bilo i danas. Nakon dugog sastanka, krajnji ishod bio je dobar za obje strane.

"Pa, kako je prošlo?",pitala me Melani kada sam izašla iz kancelarije.
"Obećavajuće, mislim da sve ide kako treba.",rekla sam sa umornim osmijehom na licu.
"Kako je bilo na odmoru?",pitala me.
"Divno. Cure i ja smo se provele kao nikada do sada i napunile baterije za ponedeljak. Nego, htjela sam nešto da te pitam..."
"Da?",zbunjeno je rekla.
"Da li imaš nesuglasica sa nekim od kolega?",pitala sam tiho. Ona je postala nervozna.
"Ja... Ne... Zašto?",mucala je.
"Nisi u problemima ne brini. Samo, kada sam te mijenjala... Čini se da su neke gospođe zamijenile tvoju ulogu ovdje. Nisi dužna ispunjavati ničije želje. Ovdje si da meni pomogneš u radu, a ne da zaposlenicima firme kuhaš kafe. Ubuduće mi reci ako se takvo šta bude dešavalo.",odbiljno sam dodala.
"Hvala, gospođo Leyla.",rekla je uz slabašan osmijeh.
"Hajde, hajde! Bez tog 'gospođo', zbog toga se osjećam staro.",rekla sam i prasnule smo u smijeh. Tada se iza nas začuo lažni kašalj. Refleksno sam se okrenula i moj pogled se susreo sa dobro poznatim plavim očima. Visoka figura, širokih ramena i kao izvajanog tijela, stajao je ispred mene u sivom odijelu.