Obećavam ti vječnost

Šesto poglavlje

Leyla P. O. V.
Nervozno se vrtim na kancelarijskoj stolici dok u rukama čvrsto držim papire spremne za sastanak. Prošlo je tri dana od moje povrede i dva dana od kako me 'gospodin' Victor doslovno izbacio iz stana. Osjećala sam se poput pokislog miša i nisam htjela izlaziti iz sobe ni jesti išta drugo osim čokolade. Je li to bila depresija? U svakom slučaju, sada je gotovo! Spremna sam za sastanak, koji... Počinje za pet minuta, o Bože! Mislim da mi se ruke znoje od nervoze i čujem otkucaje srca u ušima.
Da, toliko o tome da je "sada to gotovo".
Kako kažu moje cure, glavu gore. Da nije njih ne znam kako bih kroz sve ovo prošla. Ipak, nisam im rekla za to kako me izbacio iz stana niti namjeravam. Ne želim da iko zna kakva sam jadnica ispala.

"Gospođice West, došao je klijen.",rekla je Melani.
"Hvala Melani, reci mu da uđe.",rekla sam i dok je ona odlazila do Victora, ja sam namještala nabore svoje uske crvene haljine koje sam kombinovala sa crnim salonkama i crnim sakoom.
"Dobar dan!",čim sam čula njegov dubok prodoran glas, automatski sam pogledala ka vratima. Pogled na njega u odjelu me, malo je reći, iznenadio. Stoji li ovom čovjeku sve dobro? Crno odjelo kao da je bilo pravljeno po njemu i odlično je pristajalo uz njegovu sivu košulju.
"Molim vas, sjedite. Melani, moj otac? Dolazi li?",preusmjerila yam pogled na nižu brinetu ugodnih crta lica i ljubaznog osmijeha. Pogled koji je upućivala Victoru doveo je do toga da mi se želudac okrene. Očito nisam jedina koja je primjetila da mu odjelo odlično pristaje.
"Rekao je da će kasniti. Mora nešto završiti, ali kaže da počnete bez njega.",rekla je nakon što se zakašljala da pročisti grlo. Oh, popričat cemo mi o ovome.
"U redu. Ako je to sve, možeš nas ostaviti nasamo.",rekla sam i kimnula joj glavom na izlasku dok je ona jedva ponašala vrata od silnog buljenja.

Kada sam pogled vratila na Victora, na njegovom se licu nalazio bezobrazna osmijeh.
"Šta je bilo, gospodine Stone, prija vam kada vas žene odmjeravaju?",pitala sam podrugljivo.
"Samo kada me ti odmjeravaš, ljepotice.",rekao je uz osmijeh na što mi se sva kosa na glavi podigla. Kako se usuđuje?!
"Ovdje smo zbog posla pa bih vas zamolila da budete ozbiljni za promjenu.",rekla sam bezizražajno.
"Od kada smo na vi?",pitao je i podignuo jedno obrvu, vidno zabavljen situacijom.
"Sa svim svojim klijentima sam na 'vi' i Vi niste izuzetak.",rekla sam ozbiljno.
"Ali, ja nisam običan klijent."rekao je uz osmijeh.
"Je l'? A kakav ste to vi klijent?",pitala sam zločesto, prekrivajući osmijeh.

"Izvinite što kasnim!",čula sam glas svoga oca na vratima i brzo se uozbiljila.
"Nema problema tata, gospodin je upravo stigao.",rekla sam uz osmijeh.
"Ne brinite, nije mi smetalo pričati sa vašom kćerkom. Interesantna djevojka."rekao je gledajući u mene sa osmijehom i rukovao se sa ocem.
"U redu, kako vas dvoje kažete. Hajde sada da pređemo na posao.",rekao je i smjestio se do Victora na stolicu.
"Mislim da je najbolje da nam gospodin Stone kaže šta zapravo želi, da bi znali šta mu možemo ponuditi.",rekla sam glumeći ljubaznost.
"Oh, želim ja mnogo toga.",rekao je i namignuo mi dok tata nije gledao,"Želim kuću u kojoj ću moći slobodno da živim bez da mi neko zvoni na vrata zbog autograma. Želim privatnost i želim udobnost. Mora imati teretanu i garažu, a ni bazen ne bi bio na odmet. Sve ću naravno platiti, novac nije problem."
Ispravila sam se u svojoj stolici i uzela olovku da zapišem njegove riječi.
"Želite li kuću u centru ili vam više odgovara negdje van grada?",pitala sam ne pomjerajući pogled s papira ispred sebe.
"Ne znam, već sam rekao da mi je bitan mir i privatnost. Gdje god to uspijete naći, bit ću zadovoljan."
"A da li je to kuća za stalni boravak ili želite nešto manje, kao vikendicu, jer u Chicago rijetko dolazite?",pitala sam kroz zube i pogledala ga ispod trepavica. Uozbiljio se i odjednom mu više nije bilo tako smiješno.
"Ne želim vilu. Obicna kuća za dvoje ili eventualno manju porodicu bi bila u redu.",rekao je na šta mi je mi je knedla zapela u grlu. On.. Planira porodicu? Ali, zar nije rekao da nema nikoga? Ovaj čovjek otjerat će me u grob!
"Niste zapisali."rekao je na što sam se dozvala u stvarnost i brzo pribilježila njegove riječi. Na riječi "porodica" ruka mi je zadrhtala i ostavila plavu mrlju tinte na papiru.
"U redu, ako je to sve, potrudit ćemo se da vam nađemo nešto u što kraćem roku. Obavijestit ćemo vas ako nađemo nešto.",rekla sam i ustala sa stolice.
"Zapravo, želio bih da i ja s vama razgledam kuće dok ne nađemo onu pravu."
"To nije naša politika i..."
"Bit će u redu. Leyla će poći s tobom da vidite prvu kuću koju nađe.",rekao je tata i rukovao se s njim. Nakon toga se Victor rukovao i sa mnom i uz ljubazan pozdrav izašao iz kancelarije.