Obećavam ti vječnost

Deseto poglavlje

Leyla P. O. V.
Zamišljeno gledam u mjehuriće koji polako nestaju sa kafe koju sam naručila dok prijateljice srdačno raspravljaju o mojim ljubavnim problemima.
"Ne mogu da vjerujem!",govorila je Lisa nakon što su saslušale cijelu moju priču.
"Ni ja! Predstavila si ga pred majkom kao dečka?!",govorila je Džesika dok su u njenim plavim očima sijale iskrice uzbuđenja.
"Baš tako...",stisnula sam usne u ravnu crtu izbjegavajući poglede. Zamišljena tačka na zidu sada mi se činila kao dobar izbor, pa sam na njoj zadrzala pogled.
"A onda te on poljubio!",ponovila je Lisa kao da pokušava svariti tu informaciju, ali joj ne ide. Prebacila je svoju dugu crvenu koju preko ramena i zbunjeno nas gledala zelenim očima. Čak ni njeni dobri savjeti, danas mi nisu mogli pomoći.
"Meni je to slatko.",zacivilila je Džesika, na šta je Lisa presjekla pogledom.
"To nije slatko!",zgroženo je dodala. Ostala sam tiho, kao da me se ova tema ne tiče,i nastavila piti svoju finu kafu.
"Šta imaš dalje u planu?",Lisa me trgnula iz misli.
"Nemam plan!"rekla sam gledajući u njene tople zelene oči kako me skeniraju.
"To je dobro.",rekla je Džesika uz osmijeh. Čini se da je nju ova situacija iznimno zabavljala.
"Ne razumijem?",zbunjeno sam je pogledala.
"Neplanirano je uvijek bolje od svega isplaniranog.",nagimnula mi je,a onda ustala od stola i oblačeći svoju teksas jaknu koja joj se super slagala uz usku crnu haljinu.
"Ideš?",pitala sam.
"Posao zove.",rekla je i uz pusu na mom obrazu, napustila stol. Kada sam usmjerila pogled na Lisu, ona je već na sebi imala crni sako.
"I ti me ostavljaš?",pitala sam namršteno.
"Žalim draga, mislim da se gospođici Anderson ne bi svidjelo da kasnim na suđenje. Ako želiš, dođi poslije kod mene. Gledat ćemo filmove cijelu noć i plakati zbog sitnica. Vidjet ćeš, ujutro ćeš biti kao nova.",rekla je i namignula mi usputno.
"Ako budem raspoložena, doći ću."rekla sam i zaglila je. Ubrzo je napustila kafić i ja sam ostala sama za stolom.

Oko mene je bilo mnogo ljudi, a imala sam osjećaj kao da sam sama. Ljudi su bili tihi,a moja glava tako bučna. Misli su pravile vrtloge s kojima se nisam mogla uklopiti, niti ih pratiti. U glavi mi je vladao čisti haos. Kući je bilo katastrofa. Mama me grdila što sam je onako obrukala pred kolegicom. Bila je ljuta što joj ranije nisam rekla za Victora i mene. Tata se samo tiho smiješkao, kao da mi ne vjeruje ni riječ. Jedino što je bilo na mjestu je posao, ali s obzirom da mi je Victor najvažniji klijent,a ja ga ne želim vidjeti, ne znam šta bih rekla na tu temu. Današnji sastanak sam odgodila uz ispriku da se ne osjećam dobro. Zaista se nisam osjećala dobro. Moja koža je postala tijesna i sve me smetalo. Išla sam čak i sama sebi na živce. Htjela sam pobjeći od roditelja koji traže previše, od prijateljica koje daju loše savjete, a najviše od Victora koji me tjera da bježim daleko od same sebe.

"Gospođice, mi zatvramo. Ako samo mogu naplatiti?",ljubazno mi se obratio konobar.
"Da,da, izvinite.",rekla sam i smeteno izvadila novčanik iz torbe te platila naše kafe.
"Hvala.",rekao je i ubrzo se odmaknuo od mog stola. Pogledala sam na sat koji je otkucao pet sati. Vrijeme za polazak... Uzela sam svoju bijelu kožnu torbicu i u nju vratila novčanik i mobitel te, ubukavši smeđi baloner, napustila kafić.

Danas je padala kiša, pa se uobičajena ljetna vrućina pretvorila u sparan kišni dan. Vjetar je sada duvao, ali nije viša bilo kiše. Odlučila sam šetati do kuće, jer mi je hodanje uvijek pomagalo da razbistrim misli. Dok je vjetar milovao moje lice, posmatrala sam visoke zgrade koje kao da su pokušavale dosegnuti samo nebo. Nebo, to plavo parče svemira, u meni je budilo razne emocije. Ovisno o boji i promjeni rapoloženja, nekad su me zalasci sunca podsjećali na sreću, nekada na rastanak. Dok sam gledala u bijele oblake kako plutaju po plavom prostranstvu, ništa mi oko mene nije bilo važno.

"Izbjegavaš me?",glas iza mene bio mi je toliko bolno poznat, da su trnci prošli duž moje kičme. Nisam se okrenula, znala sam da Victor stoji samo par koraka iza mene. Vjerovatno super zgodan i užasno opasan za mene.
"Otkud ti to?",pravila sam se luda i nastavila hodati svojim putem. Išao je za mnom.
"Ne znam, nagađam.",rekao je i prišao mi sa desne strane. Tada sam ga ugledala u svijetlo smeđem mantilu i crnim hlačama, dok mu je kosa bezbrižno nošena vjetrom.
"Znaš, podsjećaš me na jednu djevojku koju sam poznavao kada sam bio mlađi.",rekao je gledajući na daljinu.
"Da?",pitala sam i sama gledajući u prolaznike koji su se gurkali kada bi vidjeli poznatog igrača Lakersa lično.
"Bila je slatka, mala i smijala se bezbrižno, ali bila je uporna. Baš kao ti,zar ne? Iako, na tebi još nisam vidio tako iskren osmijeh kao njen. Ali ta upornost vas povezuje. Bila je tvrdoglava kao mazga i nikada ne bi pogazila svoju riječ. Sviđala mi se zbog toga. Nije znala šta želi, baš kao ti sada. I... Ljutila se bez razloga. Podsjeća li te to na nekoga?",pitao je ozbiljno. Nisam odgovorila.
"Victore!",rekla sam ozbiljno i stala na mjestu. Shvativši da ga ne pratim, okrenuo se ka meni i zbunjeno me pogledao.
"Ideš?",pitao je. Okrenula sam se na suprotnu stranu i krenula do obližnje klupe. Smjestila sam se i čekala ga da mi se pridruži. Ubrzo se smjetio kraj mene. Trebalo mi je par dubokih uzdaha da bih se skoncentrisala i uspjela reći ono što sam planirala.
"Trebamo razgovarati.",rekla sam gledajući u zgradu ispred nas.
"Zaista?"
"Ne zadirkuj me, ovo je ozbljno.",rekla sam i lupila ga po ruci na šta se zakikotao.
"Oprosti.",kroz osmijeh je dobacio. Napravila sam dugu pauzu, a onda se napokon natjerala na govor.
"Ono prije dva dana, bila je jedan velika greška!",rekla sam ozbiljno.
"Oh, misliš to što si me predstavila pred tvojom majkom i njenom kolegicom, koja je dovela sina da se upoznate, kao dečka? Onda, kada sam prihvatio tvoju igru, napravila si se glupa i pobjegla sa sastanka i nastavila odbijati svaki moj pokušaj da razgovaramo. Na to misliš, ili nešto drugo?",sarkastično je dobacio. Duboko sam disala. Ovo će očito biti teže nego što sam planirala.
"Da, mislim na to."rekla sam potišteno.
"Pa, imaš pravo. Možda se nikada nije trebalo dogoditi. Da nije, sada se ne bih osjećao ovako, poput pokislog miša. Ipak, dogodilo se, Leyla. Pa, šta kaniš po tom pitanju?",rekao je vrlo ozbiljan dok je njegov pogled pržio desnu stranu mog lica. Osjećala sam da, ako nam se oči susretnu, nešto glupo ću učiniti, pa sam izbjegavala njegov pogled u širokom luku.
"Trebamo samo ostati kolege, u redu? Ti si klijent moje firme, a ja tražim dom za tebe. To je sve!",glumila sam odlučnost u svoje riječi, iako se nešto u mom stomaku preokrenulo na te laži.
"To želiš?",pitao me i napokon sam se udostojila pogledati ga. Oči koje su me dočekale, uklonile su svu snagu koju sam brižno prikupljala svo ovo vrijeme. Samo jedan pogled, bio je dovoljan da se sve u meni slomi.
"Da, to je ono što želim.",promukao glas izašao je iz dubine mog grla i u trenutku nisam bila sigurna govorim li ja ili neko drugi.
Gledao me dugo, bez riječi. Naše oči su pričale umjesto nas. Povjeravali smo se jedno drugome bez izgovorene riječi, vatra je gorila u našim tijelima, ali srca su nam bila slomljena.
"Da zaboravimo sve?",pitao je tužnih očiju. Kimnula sam glavom, jer je velika knedla u grlu onesposobila mogućnost govora.
Krenuo je ustati od klupe, ali tada se desilo nešto neočekivano.
Spustio je usne lagano na moje čelo. Blagi dodir mekih usana na mojoj je koži ostavio trag. Poljubac u čelo bio je uvijek nesto posebno. Bio je znak pripadnosti, ljubavi, ali ponekad i rastanka. Bisam znala koja je naša situacija.
"I moja malena drugarica tako bi se naježila kada bi dotakao usnama njenu nježnu kožu. Znaš li šta je tužno?",šapnuo mi je na uho tihim glasom
"Šta?",jedva sam prozborila. Dok je vrhom nosa lagano milovao vlasi moje kose. Zaustavio se tik do uha i dubokim glasom mi šapnuo riječi koje su me zadržale na mjestu i izbile mi zrak iz pluća.
"Više je ne poznajem.",rekao je, a onda se počeo udaljavati od mene u nepoznatom smijeru. Gledala sam u njegova široka ramena i ruke smještene u džepove dok se mantil njihao na vjetru.
Baš kada je otišao iz mog vidokruga, sitne kapljice počele su padati. Nisam se maknula sa klupe.
Pomislila sam:
"Šta mi može par kapi kiše naspram onoliko isplakanih suza?"