Obećavam ti vječnost

Dvadeset i drugo poglavlje

Victor P. O. V.
Čujem nakašljavanje iza nas i Leyla se brzo odmakne od mene. Sa bojazni se okrene u stranu,a ja pratim njen potez i susretnem se oči u oči sa njenim ocem. Krivi tajmin? Oh, da, moglo bi se reći tako.
"Tata...",Leyla je prozborila tiho, a lice joj je pocrnilo od stida. Inače me to zabavlja, ali sada mi nije prijao njen stram. Bilo mi je žao što je u takvoj nezavidnoj situaciji zbog mene.
"Zabrinuli smo se što vas nema. Idi, ručak je gotov.",rekao joj je strogim glasom i pokazao mi glavom da krenem. Uhvatila sam nespretno za ruku,kao da me žali i trudi se pomoći mi, ali njen otac se pobunio.
"Kreni ti, Leyla. Nas dvojica ćemo ti biti iza leđa.",rekao je i, po prvi put, pogledao me. Pogled mu je bio hladan i neodobravajući i prvi je put bio takav u mojoj blizini. Stav mu je bio neprijateljski i to me zbunjivalo i strašilo u isto vrijeme. Leyla mi se ohrabrujuće osmijehnula,a onda nevoljko krenula prema vikednici. Tek kada smo ostalo sami, njen otac mi je prišao i pokazao mi da sjednem pod jedno drvo.
"Dođi, sjedi.",rekao je i, i sam se smjestio pod gusto granje listopadnog drveta. Već par dana nije bilo kiše, čini se, jer je lišće bilo suho i pucetalo je pod nama.
"Gospodine West, ono štk ste vidjeli... Nije kako se čini.",pokušao sam da nas izvučem iz te situacije.
"Ma je l'? Jer, meni se čini da si otišao za mojoj kćerkom u šumu, dok smo svi mi u vikendici, i nasrnuo na nju.",rekao je strogo, ljutito. Glava me zaboljela od ove nezgodne situacije.
"Gospodine mi... Mi smo zajedno već neko vrijeme,zapravo tri mjeseca i deset dana, ako želite tačno.",rekao sam gledajući pred sebe. Nikad se nisam osjećao glupo i nepismeno kao tada, kao da se čitav moj vokabular sveo na par riječi.
"Momče, znam ja tebe vrlo dobro. Ti si i sam svjestan da sam bio na tvojoj strani i imao za tebe razumijevanja i strpljenja kad i sama Leyla nije. Mislim, ubijeđen sam, da sam zaslužio da znam... Misliš li ti ovo ozbiljno, ili ti je ovo sa Leylom samo neostvareni san ih mladosti?",rekao je ozbiljno,a glas mu je bio za tren blaži nego prošli put.
"Znam gospodine, znam i cijenim vas zbog toga. Iskreno da vam kažem, od vas sam najprije očekivao podršku kada se Leyla odluči reći vam.",rekao sam.

"Mladiću, budi iskren sa mnom. Kakve su ti namjere prema mojoj kćeri? Jednom su je ostvio ranjenu, slomio joj krila i sve nade, a ja sam bio opet tu za tebe jer sam znao da to ne radiš voljno, svjesno, nego iz potrebe za boljim sutra. No, čak ni ja nisam spreman gledati kćer kako se ponovo raspada od bola i ljubavi biti nemoćan po tom pitanju.",rekao je i pogledao me u oči. Tražio je objašnjenje,a sve što sam mogao jeste ponuditi mu najbolje i najiskrenije koje sam imao.
"Gospodine West, nikad neću zaboraviti to što ste učinili za mene i budite svjesni da mi je to mnogo pomoglo. Ja samo... Volim je. Ovo vam prvi put govorim, ali to je istina. Uvijek sam je i volio. Prvo kao prijateljicu, a sada kao osobu s kojom zamišljam svoju budućnost. Pitate kakve su mi namjere, i to mi je pitanje u ovom trenu izuzetno lako. Napustio sam klub zbog nje i došao ovdje. Želim ja je oženim, da živimo zajedno i da mi rodi najljepšu djecu, da budu na nju."

Očekivao sam sve, mrgođenje, neodobravanje, ali da me g. West zagrli, to nisam.
"Dobro došao nazad!",potapšao me po ramenu i ustao sa poda. Tada su mi njegove riječi bile nejasne, ali ubrzo sam shvatio šta se krilo iza njih.
"Idemo li? Vjerujem da moja mezimica lomi prste i čeka da joj se vrati dragi, po mogućnosti živ i zdrav.",rekao je i grleno se nasmijao,a i na za njim. Mogao sam je zamisliti kako sjedi i okreće se na svaki zvuk, kako ne nervira buka za stolom i kako po tanjuru pravi pokrete kašikom, ali ne jede ni jedan zalogaj. Krv je ponovo potekla moji venama, svažno i brzo.
"Imate pravo, idemo.",izvio sam kraj usne u osmijeh i krenuo naprijed. Nisam mogao dočetati da je vidim.
Odjednom, njen otac se zaustavio na sred puta.
"Victore, obećaj da ćeš je čuvati.",rekao je a mene su njegove riječi naježile. Imao sam osjećaj kao da to zahtjeva zbog nekog strašnog razloga kao što je smrt.
"Obećavam.",rekao sam ozbiljno. On mi se nasmijao i nastavio put.
"Neka ovaj razgovor bude među nama.",rekao je i onda sam otišao za sto, ostavljajući me za petama. Ubrzo sam se i sam pridružio i dočekao me očekivan zabrinut pogled od Leyle. Namignuo sam joj i namijao se.
"Sve je u redu.",oblikovao sam usnama,a ona se povukla. Vidio sam da nije zadovoljna činjenicom da nema detalja i znao sam da me očekuje dug i naporan razgovor kada ostanemo sami. Baš zbog toga, uživao sam u društvu, piću i toploj atmosferi. Razgovor je tekao i uvijek bi se našla nova tema. Činilo mi se da smo svi uživali. Dok je Leylin otac pričao o poslu, ja sam ukrao par sekundi da pogledam njegovu stariju kćerku. Smijala se nečemu. Bila je prirodna i dok se nešti govorila Korini,a njihova mama se ubacila u razgovor, izgledala je kao svoj na svome. Nešto toplo mi se stvorilo oko srca i i sam sam počeo više uživati u ovoj noći.
"Slažeš li se Victore?",rekao je gospodin West strogim glasom i podignuo jednu obrvu.
"Ja?",rekao sam i pokazao na sebe dok je za stolom nastala tišini i svi su me sa zanimanjem gledali.
"Da, ako si ti Victor. Slažeš li se sa time što sam maloprije rekao?",ozbiljan se izraz zadržao na njegovom licu i tako naglasio bore oko očiju.
"Ja...",pogledao sam polako lica oko sebe. Derek mi je kimao glavom da kažem da,Korina i njihova majka zbunjeno su posmatrale sve, a Leyla me gledala zabrinuto sa dozom straha u očima. Odlučio sam poslušati Dereka.
"Slažem se.",rekao sam uvjereno i odmah potom začuo goromoglasan smijeh od strane Dereka.
"Slažeš se da su Lekers užas i da si se prije trebao vratiti, te da mrziš sve igrače?",rekao je,a usne su mu se izvile u osmijeh. Presjekao sam Dereka pogledom.
"Izdajica!",pomislio sam.
"Eh, moj sinoko. I glavu ćeš ti izgubiti zbog ljubavi.",rekao je gospodin West i potapšao me po ramenu,a ja sam susreo Leylin pogled koji me i dalje zbunjeno posmatrao, ali sada s osmijehom na licu. Nasmijao sam joj se, te se napokon uključio u temu koja me zanimala i nastavio uživati u prijatnoj večernjoj atmosferi.

"Victore, hoćemo li unutra? Umorna sam.",šapnula mi je Leyla kada se našla tik uz mene.
"Ispričajte me društvo. Moja draga se umorila, idemo mi u sobu.",rekao sam i ustao od stola. Tek kada smo krenuli ka vikendici, shvatio sam osmijeh na Leylinom licu.
"Tvoja draga?",rekla je i pogledala me kratko u oči zadirkujući me.
"Nego šta.",namignuo sam joj,a ona se postidila i brzo skrenula pogled.
Naša soba je bila odmah pravo niz hodnik, kada se uđe u vikendicu. Tamo nas je dočekala skromno, uredno namještena soba sa bračnim krevetom i osnovnim stvarima, bez suvišnih detalja. Bijela posteljina, dva noćna ormariće od hrastovog drveta, radni stol i to je bilo sve. Leyla je otišla do radnog stola i tu rapremila svoju mini putnu torbu u kojpj se nalazila, čini mi se, nešto za lice. Počela je prelaziti maramicom po licu i tako brisala tragove šminke. Ovo nam je bila prva noć ovdje,a ja sam se više od svega radovao dijeliti krevet sa mojim anđelom. Gledati je kako spava, udisati njen miris i upijati svaku poru njenoga lica u sjećanje, pa tako, kada postanemo stari i sijedi, da joj pričam kako je lijepa bila i uvijek će biti.

Odjednom, stala je sa radnjoj i okrenula se ka meni. U očima joj se oslikala zabrinutost.
"Victore?",pitala je kao da traži dopuštenje da nastavi pričati.
"Leyla?",pitao sam zbunjeno.
"Reci mi, molim te... Šta ti je rekao moj otac?",rekla je naposlijetku. Ah, dakle, u tom grmu leži zec.
"Umm, ništa specijalno. Razgovarali smo o tebi.",rekao sam i ona je izvila obrve u iščekivanju.
"Rekao je da se moram pripaziti, jer vezati se za tebe znači slušati jednu najveću dosadu dvadeset i četiri sata dnevno.",rekao sam,a ona je otvorila usta u nevjerici, no ubrzo joj se kut usana izvio u osmijeh.
"Šta je još rekao?",pitala me dok sam joj se približavao. Čučnuo sam pred nju, ne prekidajući kontakt očima.
"Da trebam dobro pomisliti hoću li se vezati za takvog daveža.",rekao sam,a ona se široko nasmijala.
"I? Šta si mu odgovorio?";rekla je ,kroz osmijeh, tiho. Skolio sam prstima zalutali pramen kose s njenoga lica.
"Rekao sam da ću razmisliti.",tada su moje usne pronašle put do njenih i spojile se u jedan kratak, nježan poljubac koji je nepravedno brzo završen.

Kuc-kuc
"Ma daj!",zarežao sam u njene usne i brzo se vratio na krevet,a ona je okrenula leđa i nastavila skidati šminku, iako je s time već odavno završila.
"Da?",rekao sam i u našu je sobu proviri Derek.
"Oprostite golupčići, nadam se da nešto ne prekidam.",nasmijao se,a ja sam ga streljao pogledom. Dereka znam kratko, par mjeseci, ali smo za to vrijeme postali jako dobri prijatelji.
"Šta si trebao?",pitao sam kao da me smara,što nije daleko od istine.
"Samo da vam javim da smo promijenili plan. Zbog posla, krećemo sutra odmah poslije doručka nazad za Chicago.",tek tada, Leyla se okrenula. Vidio sam žaljenje na njenom licu. Zaustila jd da nešto kaže, ali se brzo povukla i ponovo nam leđa okrenula.
"Dobro, imat ćemo to na umu.",rekao sam i pozdravio Dereka koji je odmah zatim napustio sobu.

Nakon par minuta šutnje, Leyla je ugasila noćnu lampu i u sobi je zavladao mrkli mrak. Prije nego što su se moje oči navikle na novo osvjetljenje, osjetio sam kako je legla u krevet. Približio sam joj se i ruku prebacio preko njenog struka. Udahnuo sam miris njene kose. Vanilija i kokos. Pomislio sam, od ovog čovjek može da umre i ne bi žalio.
Tako sam utonuo u slatki san, sa svojom vilom sa druge strane jastuka.