Obećavam ti vječnost

Dvadesto poglavlje

Leyla P. O. V.
Glavu teško držim u jednoj ruci dok gledam gomilu papira na svom radnom stolu. Na prozorsko staklo udaraju sitne kapljice kiše i ometaju mi koncentraciju. Jesen je stigla. Ljudi su se umotali u topliju odjeću, zgrabili kišobrane i sa isčekivanjem dočekali kišu i smjenu ljetne vrućine. Ulice su poprimile dobro poznat miris pečenog kestenja,a trgovi su puni zrelih plodova. Ljetna zabava pretvorila se u pravu jesenju bajku. Svi su u tome podjednako uživali, pa tako i ja.
Rukom pređem po svojoj svijetlo smeđoj haljini kako bi ispravila njene nabore. Sa stola uzimam rokovnik i gledam šta mi je sljedeće po planu. Ova nedjelja mi je u potpunom haosu. Melani je uzela godišnji, koji je naravno zaslužila, ali bez nje sam kao bez ruke. Victor nije zadovoljan spletom okolnosti u kojem imamo samo par sati slobodnih za nas. Da, zajedno smo. I ne, nije otišao. Prošlo je tri mjeseca od našeg razgovora na klupi u parku. To kao da je bila sudbina. Od tada nam ide super. Svaki dan se viđamo i uživamo u svakom momentu koji provedemo zajedno. Nakon dva mjeseca, u septembru, Victor je saznao da je primljen na mjesto trenera u srednjoj školi koju je pohađao, koju smo pohađali. Dobio je mladu tim o kojem se trebao brinuti i kojem je trebao prenijeti sve što zna. Bila sam tako ponosna na njega. Radio je mnogo, zbližio se sa svakim od igrača i za svakog znao sve od najbolje do najgore osobine. Danas, prvi put, otići ću na njihovu utakmicu. Sjedit ću u prvom redu i navijati iz sveg glasa. Ne, Victor neće igrati kao što smo nrkad sanjali. On će biti pokraj terena i bodriti momke da ustraju do kraja i urade sve što ih je naučio. I znate šta? Bit ću još ponosnija!

Utvrdivši da nemam više niti jedan sastanak,uzimam svoju torbicu i krećem ka vratima,a odmah potom napustim firmu i smjestim se u auto. Na putu do Lise razmišljala sam o proteklih tri mjeseca. Kao da sam živjela svoj san, i još uvijek ga živim. Viđala sam se sa Lisom i Džesikom koje su bile moji tajni agenti i najveća pomoć pri spremanju za izlaske, kao i danas. Sa mamom se više nisam svađala i, iako joj nisam rekla da imam nekoga, mislim da je ona to i sama shvatila. U firmi je dobro, sve po starom. Samo mi je zadnja sedmica, kao što rekoh, bila pakao. Sreća što je danas petak. Victor je skoro izludio zbog toga što smo se vidjeli svega dva-tri sata ove sedmice i to na kafama. Imala sam posao i pretrpan rapored do pet, on je imao navečer imao treninge zbog utakmice i tako je naša veza stavljena na test koji smo,čini se, prošli.

"Ulazi!",Lisa mi je otvorila vrata i prije nego što sam bila spremna, povukla md unutra. Marširala je pravo ka svojoj sobi. Tamo nas je čekala Džesika koja je ležala na krevetu i nešto tipkala na mobitelu.
"Napokon!",uzviknula je i doslovno bacila mobitel iz ruku pa me zagrila.
"Gdje gori?",rekla sam zbunjena njihovim nastupom.
"Gdje gori? Nismo se vidjele sedmicu dana!",rekla je Džesi vidno gubeći živce.
"Razgovarale smo i ,čini nam se da nas zapostavljaš sada od kada si sa Victorom.",rekla je Lisa ljutito.
"To nije istina!!",bunila sam se.
"Istina je i nije fer. Mi smo bile uvijek tu i kada on nije!",napala me Džesika. Imala je pravo i zbog toga sam se osjećala kao smeće. Odvratno, smrdljivo smeće koje čak nije ni primjetilo da je smeće dok mu to nisu rekli!
"Cure , ja...",spustila sam pogled na pod.
"Stvarno mi je jako žao. Nisam ni primjetila da je toliko vremena prošlo. Nekako sam mislila... Vi ste uvijek tu,a za Victora se sada držim kao za posljednju slamku spasa samo kako ne bi ponovo nestao. To je glupo... Očito tako gubim i vas i... Stvarno mi je jako, jako žao.",rekla sam tužno,a one su me povukle u čvrst, prijateljski zagrljaj.
"Mi smo uvijek tu, ali jesi li ti?",tiho je prozborila Lisa i pogodila me direktno u srce tim riječima.
"Uvijek.",promrmljala sam uvjerena u svoje riječi. Kada smo se odmaknule, otresla sam glavu kao da pokušavam očistiti misli.
"Znate šta, sljedeći put kada postanem cura koja zbog dečka zaboravlja prijatelje, zgazite me autom! Takva nikome ne trebam.",rekla sam i prasnule smo u smijeh.
"Oh, znaš da ne bi mogle.",rekla je Lisa i ležerno odmahnula rukom.
"Same,nikad! Unajmile bi već nekoga.",dodala je Džesi i tako produžila našu seansu smijeha i šala sve dok nas nije zabolio stomak.